Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Pet03222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Oslobodit ćemo sela i gradove

.4. - RAZGOVOR S POVODOM

PERIJA STANIĆ, ZAPOVJEDNIK 105. MODRIČKE BRIGADE O POVIJESNOM PAMĆENJU I KRVAVIM BORBAMA ZA MODRIČU, PADU OPĆINE I VJERI U POVRATAK

OSLOBODIT ĆEMO SELA I GRADOVE

Od svih zapovjednika i branitelja, na slobodnom oraško-šamačkom teritoriju, najzanimljiviji i najburniji životopis ima Perija Stanić iz Garevca, zapovjednik 105. modričke brigade.
Šezdesetih godina ilegalno je napustio zemlju, prešao u Francusku i kao i mnogi drugi mladići, uključio se u specijalne postrojbe francuske vojske. Službovao je u elitnim padobransko-desantnim postrojbama i prošao ono što mnogi ni na filmskom platnu nisu vidjeli. Sedamdesetih godina vraća je u rodni Garevac. Otvara ugostiteljski objekt, ali i dalje proganjan i zatvaran. Još uvijek se priča anegdota čiji siže ide ukratko ovako – «Periju su zatvorili, znači uskoro prugom kroz Garevac prolazi plavi voz». Vrhunac dolazi 1972. godine, kada je tzv. Državna bezbjednost pokušala izvršiti atentat na Periju. Plaćene ubojice ispalile su na Stanića desetak metaka, ali je vještog i obučenog znalca, pogodio samo jedan. Iako, teško ranjen, nije primljen u bolnicu o Doboju, jer je tako naređeno odozgo. Liječio se privatno i ozdravio.

POVIJESNO PAMĆENJE

Za vrijeme drugog svjetskog rata u Garevcu, u Burića štali, partizani su ubili 520 staraca i dječaka. Na Pašincu, šumi pokraj sela, grobovi nedužnih Garevljana i živih zatrpanih ljudi «disali su» mjesec dana! Nakon «oslobodilačkog rata» u ovom selu je ostalo 280 udovica. To povijesno pamćenje, osobno iskustvo i zveckanje srbočetničkog oružja, oprijedili su Garevljane za rani početak priprema za obranu. Perija Stanić, Nikola Bajić, Mladen Zelić i Tomislav Šerić osnivaju i naoružavaju Prvu hrvatsku bojnu u Garevcu. Nedugo zatim i 105. modričku brigadu. Nije sve išlo lagano, jer je Modriča važila kao jedna od najjačih utvrda tzv. Saveza komunista – Pokret za Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini.

Ratna iskustva počeli smo stjecati znatno prije otvorene srbo-četničke agresije, priča nam Perija Stanić. Tzv. Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, na čelu s Gavrom Drinićem, 11. travnja, uz pomoć nekih jedinica tzv. JNA, pokušao je okupirati Modriču, u namjeri da se preko nas, Miloševca i Crkvine spoji s Bosanskim Šamcem. S hrvatskim bojovnicima iz Garevca krenuli smo prema Modriči i zaprijetili dizanjem Rafinerije u zrak. Nakon toga javio nam se potpukovnik Stevan Nikolić iz garnizona u Tuzli. Njemu sam u prisustvu Marinka Ivanovića i drugih, otvoreno odbrusio da neće ući u Garevac, dajući mu ultimatum da napusti Modriču. Dio naših snaga već je bio nadomak Dobrinje, a drugi dio uz Bosnu se približavao modričkom mlinu. Pred našim prijetnjama Nikolić je odlučio povući snage u srpska sela južno od Modriče.

KRVAVE BORBE ZA MODRIČU

Četnici su ipak, uz pomoć jedinica tzv. JNA i brojne ratne tehnike 8. svibnja ušli u Modriču?

Modriča ili pojedini dijelovi grada u nekoliko navrata prelazili su iz ruke u ruku. Uvijek su to bile krvave i teške borbe. Vrlo je značajno istaći da smo mi najveći dio vremena bili opkoljeni s tri strane. Držali smo linije od rijeke Bosne, preko Kladara i Čardaka do Kornice, zatim Brezika, Jerkića, Filomene i Živkova Polja do Modriče. Uspješno smo čuvali gotovo dva mjeseca i prohodnost vrlo značajnog puta Tuzla - Srebrenik - Gradačac - Garevac - Odžak. Nitko ne pita zašto nam u to vrijeme nisu pomagali Gradačac i Tuzla, za koje je taj prolaz bio od posebnog interesa. A, tim su putem prošla mnoga dobra i što je najvažnije stotine tisuća izbjeglica iz ovog dijela Bosne. Skela na rijeci Bosni nije stajala.

Ipak, ima i danas mišljenja da su u odbrani tog područja moglo i više učiniti?!


Uvijek i u svakom poslu može se više učiniti. Međutim, naše postrojbe vodile su krvave i teške borbe. Momci su se hrabro držali. Prvi put javno objavljujem da je u tim borbama poginulo 86 pripadnika, a više od 150 ih je ranjeno. U to vrijeme, koliko ja znam, bili su to najveći gubici u jednoj brigadi HVO!

Naše isturene linije u Kornici, Kladarima, Čardaku i drugim, danima su napadali tenkovi, avioni, teško topništvo ... Popustili smo tek kad su počeli koristiti bojne otrove. S domaćim četnicima mi bi lako, ali morate znati da su na ova ratišta krajem lipnja stigle i svježe, dobro naoružane i obučene jedinice novosadskog korpusa, u namjeri da presijeku put Tuzla - Odžak i stvore preduvjete za stvaranje tzv. Koridora Banja Luka - Bijeljina. U isto vrijeme iz pravca Banja Luke na Derventu i Odžak krenule su jedinice banjalučkog korpusa. 27. lipnja morali smo se povući.

Znamo da čvrsto vjerujete u povratak u Garevac, Modriči i druga područja Posavine. Samo da li će to biti «politički» ili povratak s puškom u ruci?

Modrička brigada, zajedno s ostalim, uvezana je u jedinstven sistem obrane. Naše je da čekamo zapovijedi, mada osobno mislim da će prevagnuti vojna opcija. Kao čovjeka, boli me spoznaja i hoću da to otvoreno kažem, ovu pravednu borbu vodi uglavnom sirotinja. Bogati su pobjegli u Hrvatsku i na Zapad. Pozivam ih, dok vremena još ima, da se vrate i doprinesu našoj pobjedi. Moraju znati da se vječno neće moći bez svog rodnog kraja.

I.4. – POSAVSKI GLASNIK, 20.5.1993. godine

Komentar:

Žrtva ovog Čovjeka bila je golema, mi njegova obitelj to najbolje znamo.Voli te tvoja Helena najvise na svijetu!

###BLANK###