Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Pon11192018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Gore i od smrti

I.7. – SVJEDOČENJA (II)

XXXXXXX IZ DOBRINJE KOD MODRIČE

GORE I OD SMRTI

Pučanstvo Modriče prošlo je i prolazi golgotu. Na početku agresije na Posavinu logori na nesrpsko pučanstvo bili su u Osnovnoj školi i zgradi SUP-a. Podaci od prije nekoliko tjedana kažu, u Modriči trenutno dva logora. U zgradi Srednjoškolskog centra smješteni su muškarci, a u tvornici «Bakulić» nalaze se žene. Osim tortura za sve je određen i prisilni rad. Dok očekujemo detaljnije podatke o događajima u ovoj godini, bilježimo svjedočanstva s početka agresije. O tome svjedoči XXXXXXX iz Dobrinje kod Modriče, pripadnik 105. brigade HVO.

- Moje patnje su započele 19. svibnja 1992. godine, kada sam neposredno pred povlačenje, nakratko navratio kući, smo da pustim stoku. Imao sam nesreću i naletio sam na četnike, braću Zlatka i Đuru Lukića, sinove Joce Lukića. Odmah su me svezali i poveli u Modriču, neprestano me tukući i vrijeđajući. U zatvoru u zgradi SUP-a zatekao sam i svog brata, kojemu su već bila polomljena rebra, te još neke Modričane, među kojima i Zlatka Ptičara, Nedžada Zečića - Gruju i druge.

Svi su oni bili u takvom stanju da sam pojedine jedva i prepoznao. Čitavu torturu, koja uključuje batinanje, zarezivanje nožem i slično, predvodio je jedan četnik s Ozrena, kojeg su zvali Crnogorac, a «pomagali» su mu Dragan zvani Gicko i Slobodan Savić iz Modriče.
Nakon nekoliko dana XXXXXXX iz zgrade SUP-a prebačen je u Osnovnu školu. Tamo je, također, bilo već puno Modričana i žitelja okolnih sela.
- Odmah po dolasku u školu Crnogorac je počeo nas nekolicinu da tuče po glavi drškom od sjekire. Sve do besvijesti. Na scenu je tada stupao Ostoja Stanković, koji nas je udarao nogama, neprestano vičući – «Ustani što se foliraš»!

- Nakon nekoliko dana ponovo me vode u zgradu SUP-a. Iz dana u dan tortura je sve teža i teža. Broj zatočenika iz dana u dan se smanjivao.
Sve bi počinjalo «uobičajenim» udaranjem, a završavalo tučama željeznim šipkama, ubodima noža i na kraju ubijanje iz vatrenog oružja. Svi zatočenici morali su to gledati, a nakon toga uklanjati tragove pokolja i pokopati mrtve. Tako su ubili Zlatka Ptičara, A. iz Ledenica (na žalost ne mogu se sjetiti prezimena), Jozu Greića - Micka iz Dobrinje, Beka Hurtića i Nedžada Zečića - Gruju, nakon neviđenog mučenja vezali su za motor i punom brzinom vukli ulicama.

Posebna mučenja četnici su izvodili uz upotrebu kuhinjske soli. To je podrazumijevalo stavljanje soli u otvorene rane, lizanje po podu rasute soli. Da bi njihova «terapija» uspijevala danima nam potom nisu davali vode, a o hrani i da ne govorim. Teško je to riječima opisati.

Od nas 36, preživjelo je samo 11, tužno je konstatirao na kraju svog svjedočenja XXXXXXX iz Dobrinje.
XXXXXX je danas u postrojbama 105. modričke brigade HVO. Došao je da brani Posavinu i prije nego su grozne rane bile zarasle.

I.7. – POSAVSKI GLASNIK, 1.7.1993. godine

###BLANK###