Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Pon11192018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Moj cilj je Modriča

I.11. - PORTRET BRANITELJA (III)

MATO ANDRIĆ, 105. brigada HVO Modriča

MOJ CILJ JE MODRIČA

Tek u velikim nevoljama i nezgodama svatko pokazuje svoje pravo lice. Ovaj rat, koji zadesi naše narode, otkrio je lica mnogih naših mještana koji za vrijeme mira gromoglasno isticaše opredijeljenost i pripadnost svom narodu pozivajući se pritom na povijesno dokazanu hrabrost svojih očeva i djedova da bi na prvi zveket oružja na sve to brzo zaboravili, kao i na vjekovnu obvezu obrane vlastitog praga zaputivši se u prividnu sigurnost zapadne Europe. Na sreću dosta je takvih koji su tu sigurnost, mnogo prije izbijanja rata, ostavili i vratili se u rodni kraj da pomognu svom narodu u njegovoj pravednoj borbi protiv četničke agresije.
Takav je Mato Andrić zvani Stari, sada načelnik Centra veze u 105. modričkoj brigadi.

Još 1991. godine, kada je rat trajao u Hrvatskoj, znao sam da ista sudbina čeka i moj narod u BiH. Zbog snažnog srpskog lobija koji je tada vladao u Europi, iz sredstava javnog priopćavanja nije se to moglo najbolje zaključiti. Znajući za to požurio sam kući da se na licu mjesta uvjerim u svoje pretpostavke. Dolaskom u rodni Garevac brzo sam se uvjerio da je stanje i gore od mog predviđanja. Na granicama moje općine uveliko je zveckalo oružje jugo-vojske i četničkog agresora - kaže Mato.

Tada je donio odluku da ostane bez obzira što time gubi radnu vizu u Švicarskoj i što mu je tamo ostala supruga. Ovdje je bio mnogo potrebniji. Stavio se odmah na raspolaganje tadašnjem kriznom štabu. U tom vremenu već se prikupljalo i kupovalo oružje, izviđao teren i ustrojavale postrojbe. Sve svoje zadatke Stari je besprijekorno izvršavao. Radilo se u punoj tajnosti, jer i u Garevcu je bilo onih koji su osobito kroz »Pokret za Jugoslaviju« radili protiv svog naroda. A kada je rat buknuo, Garevljani su ga dočekali veoma spremno. To je i kod ostalih stanovnika modričke općine stvorilo određenu sigurnost pa su i sami pružali jak otpor četničkom agresoru.

Iako je, kako kaže, najviše volio da se nađe na prvoj crti bojišnice, po zadatku svog zapovjedništva morao je preuzeti dužnost u Centru veze. Nesebično zalaganje u izvršavanju postavljenih zadataka, smisao za kolektivan rad i povjerenje koje je imao od strane svojih suboraca bili su dovoljni razlozi da ga zapovjedništvo postavi za načelnika Centra veze. A njegova najveća žalost, kako kaže, je pad Modriče u četničke ruke.

Kada sam vidio kako je pljačkaju i pale, odlučio sam ostati do konačnog oslobođenja Bosanske Posavine. U tome me neće pokolebati ni najnoviji pregovori i dogovori, jer vidim da i tim dogovorima veliki dio Bosanske Posavine, pa i moja Modriča, ostaje u rukama četnika.

To ne mogu prihvatiti ni zbog sebe ni zbog svih onih mojih suboraca koji, braneći Bosansku Posavinu, dadoše i svoje živote. Zbog njih i zbog nas koji se nikad nismo pokolebali u našoj borbi poručujemo svim pregovaračima da se ne kusuraju na račun Bosanske Posavine jer ona je bila i ostat će naša i ničija više - poručuje na kraju Mato Andrić  - Stari.  

I.11. – POSAVSKI GLASNIK, 18.11.1993. godine

###BLANK###