Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Pon11192018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Tko je izdao Bosansku Posavinu?

Knjiga "Rat u bosanskoj Posavini 1992." Jerka Zovka
Datum objave: 18.12.2009

Tog 15. prosinca 2009. nakon 17 predugih godina dobili smo lijek, a tako dugo smo ga čekali. Vratili smo se iz agonije, vraćeno nam je dostojanstvo. Hvala Jerku Zovku za sav uloženi napor kako bi narodu, već dugo željnom istine, prenio sve strahote koje su prošli sudionici tih događaja, a hvala i generalu Petru Stipetiću koji se javno ispričao 108. brigadi, 3. A brigadi i meni osobno, za izjavu koju je dao neposredno nakon pada bosanske Posavine. Ovim je činom pokazao i dokazao svu svoju veličinu i kao čovjek i kao ratnik rekao je Stanislav Sorić.

rat-u-bosanskoj-posaviniRat-u-bosanskoj-posaviniRat u Bosni i Hercegovini 1992.-1995. godine u prvom redu je bio posljedica velikosrpske agresije na nju, a potom i borba za životni prostor tri etničke zajednice u njoj. Nakon rata međunarodna zajednica je, zbog vlastitih interesa i besramne komocije, uglavnom prihvatila vojno osvajanje teritorija i njegovo etničko čišćenje te je zemlju podijelila na dva entiteta: Republiku Srpsku i Federaciju BiH.
Jedan od temeljnih preduvjeta za oživotvorenje etnički čiste i cjelovite Republike Srpske bio je ubijanje multinacionalne Bosanske Posavine i njeno stavljanje u funkciju teritorijalnog hodnika te velikosrpske tvorevine. U kojoj mjeri i na koji način su u tome sudjelovali i „veliki Hrvati“ male pameti govori (između ostalog) i sadržaj ove knjige. Sadržaj u kome se ne radi o naknadnoj pameti autora, nego o ondašnjoj volji vrhovništva.

Stožerni general u mirovini Petar Stipetić ispričao se braniteljima i zapovjednicima hrvatskih postrojbi, ali i brodskim političarima koje je svojedobno optužio za ovaj teški vojni poraz. Knjiga Jerka Zovka i njemu je dokazala da je Bosansku Posavinu davno prije izdala politika.
Knjiga je objavljena u izdanju Posavske Hrvatske i Grada Slavonskog Broda

U utorak 15.12.2009. je pred punim gledalištem Kazališno-koncertne dvorane predstavljena knjiga-dokument ili, kako je rekao jedan od predstavljača, enciklopedija zbivanja u bosanskoj Posavini u razdoblju od 3. ožujka do 7. listopada 1992., "Rat u bosanskoj Posavini 1992." Jerka Zovka. Kako je istaknuto, autor je na 770 stranica usustavio što je prethodilo ovim sudbonosnim događajima, kako su se razvijali od napada na policijsku postaju i most u Bosanskom Brodu do ulaska srpskih snaga u Bosanski Brod i osvajanja cijele bosanske Posavine izuzev oraške enklave, te zaključno službenih stavova o ovom velikom porazu hrvatskih obrambenih snaga.

108. brigada NIJE kriva. U uvodu samoga predstavljanja prikazan je kratki dokumentarni film koji je okupljene podsjetio na događaje u bivšoj Jugoslaviji, njezin raspad, rat u Sloveniji i Hrvatskoj te, konačno, početak krvavog rata u Bosni i Hercegovini i podjele koje su se dogodile.
- Iako nije povjesničar, u dijelovima ove knjige Zovak se služio instrumentarijem povijesne znanosti kojim je objasnio što je dovelo do najvećeg hrvatskog vojnog poraza devedesetih, stoga bih rekao da ovo nije klasična knjiga nego vrijedan dokument - kazao je dr. sc. Ivica Miškulin koji u brodskoj podružnici Hrvatskog instituta za povijest radi na projektu Hrvatski demokratski pokret i Domovinski rat u Slavoniji, Srijemu i Baranji, s posebnim osvrtom na brigade s područja Brodsko-posavske županije. - Dakako da se nakon poraza uvijek traže krivci, a krivima su proglašene postrojbe koje su bile kralježnica obrane bosanske Posavine, postrojbe koje su zapravo bile najbolje što su hrvatske vojne snage dale devedesetih, a koje su nakon pada bosanske Posavine suočene s optužbama i posramljene. U nizu iznesenih dokumenata, kroz analizu stanja na bojištu u pojedinim ključnim trenucima, autor je u ovoj knjizi točno odgovorio na pitanje tko nije kriv za pad bosanske Posavine, a to su 108. brigada i druge pripadajuće postrojbe - zaključio je Miškulin.

Spoznajemo ono što tada nismo znali "Rat u bosanskoj Posavini" sigurno je značajan dokument za budućnost, za one koji dolaze, koji će sa njenih stranica iščitavati čitav niz slojeva, od vojno-taktičkih, političkih, ekonomskih, socijalnih do onih ljudskih, no svima nama koji smo svjedoci toga vremena, sudionicima, stradalnicima, ova knjiga otvara vrata vremena pa se u pojedinim trenucima čini da sve ponovno proživljavamo. Vjerojatno je zato toliko emocija u dvorani izazvao i nastup brigadnog generala u mirovini Vinka Štefaneka, na čijim je plećima tijekom posljednjih 17 godina ležao najveći teret odgovornosti i optužbi. Iako ima neke primjedbe na Zovkove prosudbe, Štefanek je istaknuo da je autor dao cjelokupni pregled zbivanja, dobe i loše strane obrane: - Pedeset tisuća četnika je u jednom trenutku probijalo koridor, a nas je ukupno bilo 20.000. Dali smo sve od sebe da spasimo Posavinu, ali na crti je bilo najviše 18.000 branitelja, a poslije je broj samo opadao... - prisjećao se tih trenutaka tadašnji zapovjednik Operativne grupe Istočna Posavina, dodajući: - Drago mi je da se pojavila ova knjiga, ovakav dokument, koji nam omogućava da spoznamo ono što tada nismo znali. Zato molim i druge da pišu, ali da pišu istinu. Svoju, jer svatko od nas ima svoju istinu, ali istinu. Zato, pročitajte ovu knjigu i budite pritom objektivni, ali i sami napišite ono što znate. Ostavimo sve to djeci, pa neka oni prosuđuju kako je bilo.

Kriva je politika, a ne vojska
 zemljovid

Ja sam jedan od krivaca za zbivanja u ovoj knjizi. Moja je jedina misao bila obraniti Posavinu, kao zapovjednik Slavonskog bojišta gurao sam postrojbe da očuvamo ovaj teritorij, dva sam puta naredio da se probija koridor, a nisam znao da ga ne smijemo dirati. Nakon čitanja ove knjige, kad se sagleda cjelokupni povijesni kontekst (da je primjerice na dan pada Vukovara formirana Zajednica Herceg-Bosne, da je Hrvatska u trenutku pred pad bosanske Posavine demobilizirala 70.000 ljudi a mi nismo mogli dobiti ni tri taktičke grupe, da je sporazumom Karadžić-Boban već dogovoreno otvaranje koridora), pouzdano znam da za ovaj poraz treba okriviti politiku a ne vojsku koja je željela obraniti ovo područje i pritom krvavo ginula. Drago mi je da je Zovak uspio ukazati na politiku koja se tada vodila i napisao knjigu koja će to rasvijetliti - kazao je na predstavljanju knjige "Rat u bosanskoj Posavini 1992." stožerni general u mirovini, tadašnji zapovjednik Slavonskog bojišta Petar Stipetić nastavljajući: - Činili smo sve da se pojača obrana, dovedu nove, svježe snage iz Hrvatske, ali nije išlo. Pojavile su se brojne prepreke, od "Bedema ljubavi" koji u Virovitici zaustavlja naše postrojbe, do raznih mešetara koji su mimo mene i Štefaneka obilazili bojišnicu i davali suprotne zapovijedi, kao Praljak i Čermak, a da ne govorim o logističkoj opskrbi koja je stizala malo pa nikako, a ono što je stizalo nije se davalo nego prodavalo! Zato svaka čast Zovku na hrabrosti kojom je pristupio pisanju ove knjige, enciklopedije zbivanja na ovom području, koja će pokazati što se ovdje zbivalo.

Isprika generala Stipetića
stipeticJa imam jedan grijeh prema 108. brigadi, njenim zapovjednicima i vojnicima. U jednom izvješću predsjedniku Tuđmanu napisao sam ono što sam tada mislio da je istina, optuživši 108. brigadu Hrvatske vojske i 101. bosanskobrodsku da su kukavički napustili bojište, a sada vidim da sam imao tek djelomične informacije. Nakon ove knjige, vidim da tada nisam znao kakvo je bilo raspoloženje među ljudima, kakvo je bilo stanje brigade... Ispričavam se sada svima. To su bile naše najbolje, najborbenije postrojbe. Ispričavam se i Štefaneku i Soriću, Oreškoviću... nisam bio u pravu, nisam tada sve znao - kazao je stožerni general Stipetić, dodajući: - Posavinu smo izgubili uz 2000 mrtvih i 5000 ranjenih. Nemilosrdno se ginulo, ni jedan dan nije bio bez 10-20 mrtvih, 40-60 ranjenih. To su žrtve koje ne mogu opravdati nepromišljeni postupci. - Knjiga je plastična, sistematski obrađuje sve događaje i svaka čast autoru Jerku Zovku što je tako realno uspio sve prikazati - zaključio je general Stipetić, koji je na ovoj promociji govorio ne samo u svoje ime, nego i uime hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića.

Rekonstrukcija zbivanja ukazuje na prave uzroke

- Devedeset i devet posto okupljenih večeras na predstavljanju ove knjige očekuje da konačno kažem zbog čega je pala bosanska Posavina. Svi možete uzeti moju knjigu i na 770 stranica pratiti što se događalo iz dna u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu. No moram dodati: svaki moj stav nije posljedica moje "naknadne pameti" nego ondašnje politike. Ako i ne vjerujete da je politika bila uzrok, znat ćete da hrvatske snage nisu imale ni vojno-taktički ni ljudstvom ni vojnim sredstvima snage da obrane taj prostor - kazao je autor Jerko Zovak, čije riječi su svojim izjavama potvrdili i zapovjednici suprotstavljene strane: general pukovnik Novica Simić, koji je zapovijedao cjelokupnim Krajiškim korpusom, a Zovku za knjigu ustupio neke originalne taktičke zemljovide, kao i pukovnik Mika Škorić, zapovjednik Krnjinske brigade koji je vodio završne operacije osvajana bosanske Posavine. Na temelju brojnih izvora, dokumenata, bilježaka i zapisa, depeša, dnevnika brigada, zapovijedi, izvješća, zemljovida ali izjava sudionika Zovak je uspio rekonstruirati zbivanja, no jedna od najvećih zanimljivosti i vrijednosti knjige jesu zemljovidi s točnim rasporedom snaga u pojedinim trenucima iz kojih se vidi da je sa srpske strane na liniji bojišta bilo 54.000 boraca, a na našoj (hrvatsko-muslimanskoj, jer ne smijemo zaboraviti da su ovdje Hrvati i Muslimani čvrsto surađivali) niti 20.000, dok je u trenutku osvajanja Bosanskog Broda u proboj išlo 20.000 srpskih vojnika a u obrani je bilo jedva manje od 2000. Zovak je spomenute zemljovide redom predstavio i protumačio i na samoj promociji, zorno pokazujući svaki pomak na bojišnici te ukazao zašto neke točke nisu mogle biti branjene, zašto su se neke postrojbe povlačile, zašto su tih presudnih dana hrvatski branitelji bili demoralizirani, obeshrabreni i čekali pad linije.

- Ljudi su izginuli zato jer im nitko nije rekao da puste taj koridor koji je politika bila dogovorila - optužio je Zovak ne samo za ovaj teški vojni poraz nego i gubitak teritorija koji će imati dugoročne ekonomske, socijalne, demografske posljedice, zaključujući: - Za gubitak bosanske Posavine kriva je politika. Ovim redom: Tuđman, Šušak, Boban, Čermak, Praljak, Basarac. A nisu krivi: Tus, Stipetić, Štefanek, Sorić i ostali, nije kriva 108. i 3.A brigada Hrvatske vojske.
Knjiga koju treba pozorno čitati Iza ove knjige, koja će sigurno izazvati buru, ali i smiriti određene strasti, a pouzdano skinuti ljagu s onih koji su braneći bosansku Posavinu a time i Slavonski Brod, tadašnju slavonskobrodsku općinu pa i cijelu Slavoniju i Hrvatsku, kao izdavači stoje Posavska Hrvatska i Grad Slavonski Brod, koji su u ovaj projekt ušli vjerujući kako će Jerko Zovak napisati poštenu knjigu, što se i ostvarilo. Iz pijeteta prema poginulima i ranjenima - braniteljima i civilima koji su također teško stradavali, njihovim obiteljima, iz potrebe da se oda počast svima koji su sa srcem išli u obranu, te da se s nepravedno optuženih, makar i nakon 17 godina, skine ljaga, izdavači s ponosom predstavljaju ovo opsežno djelo, o čijoj relevantnosti i točnosti mogu raspravljati samo oni koji su knjigu u cijelosti, pozorno, pročitali.
Preuzeto s jerkozovak.com, autor teksta Dunja Vanić.

Stanislav Sorić: ''Sedamnaest predugih godina!''

stanislav-soricUtorak, 15. prosinca 2009. ostat će mi u sjećanju kao dan mog ponovnog rođenja. Naime, toga dana predstavljena je knjiga Jerka Zovka "Kako je pala bosanska Posavina" u izdanju "Posavske Hrvatske" i Grada Slavonskog Broda. Kako sam bio sudionik tih događaja, te ratne 1992. godine i bio na čelu 108. brigade, "koja nije djelovala" na desnoj obali Save, bio sam jako zainteresiram kako će predstavljanje završiti. Na znanje mladim naraštajima našeg grada i okoline, ta knjiga opisuje naš grad, Slavonski Brod, tih ratnih godina 1991.-1992., koji se ispriječio na putu velikosrpskim osvajačima i pokušavao pomoći Hrvatima i Muslimanima u bosanskoj Posavini. Znali smo da pomažući njima pomažemo i sebi. Srpske oružane provokacije pojačavale su se iz dana u dan i dostigle su točku kada smo imali pravo, prema međunarodnim konvencijama, reagirati čak i vojno, u susjednoj, međunarodno priznatoj državi. Ugrožavali su naš teritorij, granatirali naš grad i okolinu, ubijali naše ljude, pa čak i djecu, ubijali naš ponos. Početkom svibnja 1992. godine, nakon pomno pripremljene akcije, naši dragovoljci i snage Posavljaka za nekoliko dana oslobodili su veliki dio bosanske Posavine. I u našem Brodu je utihnula grmljavina granata, nastupio je mir. Brođani su odahnuli. No, tada još nismo znali da nam se priprema agonija. Krajem svibnja su se čule glasine kako će taj prostor pasti po dogovoru, ali će se dogovorom djelomično i vratiti. U to, dakako, nismo vjerovali i nastavili smo borbena djelovanja. Ali, oslobođeni prostor, plaćen krvlju, polako se počeo smanjivati, zahvaljujući raznim igrama "redatelja". Bilo je tada "popularno" - ima sitnog streljiva, ali nema krupnog, pa onda obratno. Kada postrojba treba dobiti zamjenu, zamjene nema.

U tim teškim trenucima, videći nepravdu i tlačenje mojih vojnika, do krajnjih granica izdržljivosti, ponudio sam, početkom srpnja, generalu Stipetiću pismenu ostavku na mjesto zapovjednika brigade i u revoltu rekao da gazi malo i neke druge zapovjednike, Brođane, koji su mu bili potčinjeni. Njegov odgovor je bio: "U sadašnjem trenutku stvaranja države Hrvatske morate se staviti na čelo svoje brigade i nastaviti borbena djelovanja sve do konačne pobjede". Što sam drugo mogao? Jednostavno, nastaviti dalje. Za kratkog oporavka i infuzije primljene kod kuće (jer bolnica je bila pretrpana ranjenicima), često sam pogledavao u pištolj i čak razmišljao o brzom rješenju svih svojih problema. Agonija se nastavila i trajala je do početka listopada 1992. godine.
U tih šest mjeseci rata za bosansku Posavinu, prema pokazateljima našeg Saniteta, dnevno je na tom području ginulo pet ljudi, a trideset i pet ih je bilo teško ili lakše ranjeno. Radi usporedbe, u ratnoj zoni Nove Gradiške, opet po pokazateljima Saniteta, dnevno je ginuo jedan čovjek, a pet ih je bilo ranjeno. Ove podatke navodim da bi se vidjelo kako nam je bilo teško i krvavo tih dana u borbama za Posavinu.

Za one koji ne znaju, nakon povlačenja brigade na lijevu obalu Save, dakle kući u Slavonski Brod, bio sam žurno smijenjen s mjesta zapovjednika brigade, a 108. brigada i još neke, označene su postrojbama koje su kukavički napustile ratište. No, to nije sve. Dolazi komisija iz Osijeka, koja treba ispitati okolnosti pada bosanske Posavine. Komisija je, po mojim kasnijim saznanjima, bila formirana prije nego što će i pasti to područje. Meni je jedan od članova komisije rekao da mora u tome sudjelovati i da zna da nismo krivi za ono zašto nas optužuju, ali da on tu ništa ne može učiniti. Dakle, onaj koji je pisao scenarij te ratne drame, igrao se ljudskim životima, jer mu do njihovih života, vjerojatno, nije bilo ni stalo. Taj netko je imao zamisao da glavni glumac i sudionici tih događaja jednostavno umru kad završi drama, i to nakon njenog kraja, kad zastor padne, a gledatelji odu svojim kućama. Najstrašnije je da su oni, koji su predviđeni za umiranje, zapovjednik i njegovi ratnici, kao i desetine tisuća izbjeglih s tog područja, umirali punih sedamnaest godina, a nitko nije barem pokušao reći istinu i vratiti im izgubljeno dostojanstvo.

Koristim ovu priliku, kako bih odao dužno poštovanje sudioniku i ratniku 108. brigade Jerku Zovku za sav uloženi napor, a vjerojatno i za duge, neprospavane noći, u kojima je tražio prave riječi za spomenutu knjigu, kako bi narodu, već dugo željnom istine - ne samo što se tiče bosanske Posavine, prenio sve strahote koje su prošli sudionici tih događaja. Tog 15. prosinca 2009. dobili smo lijek, a tako dugo smo ga čekali. Vratili smo se iz agonije, vraćeno nam je dostojanstvo.
Ni u snu nisam mogao zamisliti da će se jedan od sudionika tih događaja, general HV u mirovini Petar Stipetić, javno ispričati 108. brigadi, 3. A brigadi i meni osobno, za izjavu koju je dao neposredno nakon pada bosanske Posavine, početkom listopada 1992. godine. Ovim činom je pokazao i dokazao svu svoju veličinu i kao čovjek i kao ratnik. U razgovoru s ljudima, svih ovih godina, mogao sam čuti komentare kako su naše žrtve u bosanskoj Posavini bile uzaludne i nepotrebne. Zelim reći da imaju krivo. Našim borbenim djelovanjima lomila se kičma velikosrpske osvajačke politike. Na našoj krvi, znoju i odricanjima pripremale su se akcije "Bljesak" i "Oluja" koje su vratile dostojanstvo sveukupnom hrvatskom biću.

Pukovnik u mirovini Stanislav Sorić Slavonski Brod, 21. prosinca 2009.
(Posavska hrvatska, 24.12.2009.)

Autor knjige "Rat u bosanskoj Posavini 1992."
jerko-zovakJERKO ZOVAK (Vrbanja, 1952. RH) kao situirani privatni poduzetnik i politički aktivan hrvatski socijaldemokrat, bez čina, od 15. kolovoza 1991. god. dragovoljac Domovinskog rata. Kao zapovjednik Pratećeg voda 3./108. br. ZNG HV („Prepelice“), od 14. listopada 1991. do konca travnja 1992. godine proveo na zapadno-slavonskom bojištu, a kao zapovjednik 4./3./108. br. ZNG HV, od 06. svibnja do 05. listopada 1992. god. na bosansko-posavskom bojištu. Nakon povlačenja iz Bosanskog Broda, kao operativac, radio na utvrđivanju obrane Brodsko-posavske županije i ustrojstvu 108. br. HV.
Na osobni zahtjev, 26. ožujka 1994. god., razvojačen u činu natporučnika, kao pomoćnik načelnika stožera 108. br. HV za operativno nastavne poslove. Za akciju „Oluja“ mobiliziran 02. kolovoza 1995. god. i kao operativac 108. br. HV sudjelovao u aktivnostima postrojbe do 06. rujna 1995. god.
Zapovjedništvo 108. br. ZNG HV ga je pohvalilo za osobni doprinos u Domovinskom ratu. Odlukom Ministarstva obrane RH, za posebne zasluge, dobio PHP (prvi hrvatski pištolj). Odlukom Zapovjedništva Zbornog područja Osijek, pohvaljen za iskazanu hrabrost i samoprijegor u izvršavanju borbenih zadaća. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992. i Redom hrvatskog pletera. Umirovljen 15. ožujka 2006. godine, zbog stradanja u ratu i oboljenja u miru.

Zahvalni smo jerkozovak.com na ovim izjavama i objašnjenjima o padu drage nam Posavine

###BLANK###