Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sri10172018

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

ESKLUZIVNI INTERVJU: Fra Ivica Perić, franjevac, misionar u Ruandi

Da bi čovjek  bio sretan treba znati cijeniti ljude oko sebe

Sretni smo što ovoj siromašnoj djeci, uz pomoć dobrih ljudi, možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima, mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke.

Koliko god nam u nekim trenutcima bilo teško, koliko god se nekada činilo nedostižno, ipak smo uspjeli. Uz Božju pomoć, pomoć dobrih ljudi, ostvarujemo san našega brata fra Vjeke, koji je naša inspiracija, čija su djela naše nadahnuće, a njegovo je ime svakoga dana u našim molitvama.

Župnik župe Kivumi u Ruandi fra Ivica Perić, svećenik je i misionar iz Središnje Bosne, koji s 24 godine starosti došao u Ruandu i tamo  ostao. Incijator je svih dobrih ideja koje su tom  mjestu pokenute, realizirane ili se još uvijek realiziraju. Kada je kao mlad svećenik krenuo u misije, najprije je došao u Ugandu, a onda prešao u Kivumi. Ovdje je pokrenuo centar "Otac Vjeko" u spomen na pokojnog fra Vjeku Ćurića, koji je izgubio život. Brine se o svemu i svačemu dobromu, a voli nespojivo: sevdalinke i Beatlese, ljutu hranu i pitomu prirodu. Više od 20 godina neumorni je borac protiv siromaštva i gladi. A, iako voli obrazovanje ne voli birokraciju i govorancije.

Fra Ivice, nalazite su u Ruandi, u tamošnjem Kivumuu. Kakvo je trenutno stanje u toj zemlji?

- Situacija u Ruandi slična je kao i u mnogim afričkim zemljama. Ovo je zemlja sa jako puno siromašnih i gladnih. Cijelu situaciju dodatno otežavaju vremenske neprilike. Dok su prošle godine brojni usjevi stradali zbog velike suše, ova godina bit će zapamćena po nevjerojatnim kišama u čijim je bujicama u travnju živote izgubilo više od 40 ljudi, a uništeno je oko 3.000 kuća.
Ruanda je površinski vrlo mala. Ilustracije radi, upola je manja od Hrvatske. Ali zato ima više od 12 milijuna stanovnika. Ljudi je puno, zemlje za obradu je malo. I zato je puno gladnih. Još kada vremenske nepogode donesu svoje… Možete misliti kako je. U ruralnim dijelovima zemlje ljudi si topli obrok mogu omogućiti jednom ili dva puta u tjedan dana. I to su uglavnom grah, riža, nešto zeleni ili banane. Većina ljudi meso si za obrok može omogućiti samo jednom ili dva puta godišnje, na blagdane.

U našoj župi Kivumu, koja broji oko 35.000 stanovnika, niti jedna jedina obitelj u kući nema vodu, a tek su rijetki oni koji se mogu pohvaliti da imaju struju u kući. Po vodu moraju pješačiti na izvore.

peric 900

Ravnatelj ste Centra Otac Vjeko. Svima nam je poznato što je pokojni fra Vjeko Ćurić činio za ljude pronoseći ime Kristovo. Centar koji nosi ime po njemu nastavlja misiju gdje on stao?

- Tako je. Moj veliki prijatelj i fratarski brat, Vjeko Ćurić, posvetio je život služenju potreba najsiromašnijih. Njegov san bio je u Kivumuu izgraditi školu kako bi siromašnoj djeci omogućio školovanje i na taj način im dao mogućnost da pobjegnu iz ralja siromaštva.

U ostvarenju sna spriječio ga je strašan rat koji je 1994. godine pogodio Ruandu. O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću suvišno je govoriti, poglavito pored naziva kojim su ga oslovili ovdašnji zaštitari ljudskih prava – Afrički Oscar Schindler! Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koje je postalo njegova ratna misija. Nažalost, u teškom razdoblju ruandskoga poraća, 31.siječnja 1998. godine fra Vjeko je ubijen, a za njegovo ubojstvo do danas nitko nije odgovarao. Zbog njegove nevjerojatne uloge koju je odigrao u vrijeme ruandskoga genocida, spašavajući ljude na gotovo filmske načine, pokrenut je postupak njegove kanonizacije, odnosno proglašavanja svecem.

Škola u Kivumuu bila je njegov san. San kojim je htio tisućama siromašne djece omogućiti ono najosnovnije – pravo na obrazovanje koje bi im donijelo i bolje sutra.

Što se tiče mene osobno, kao fra Vjekin dobar prijatelj i istomišljenik u većini stvari, bilo mi je logično da dođem u Kivumu kojeg su se, nakon njegova ubojstva, svi pribojavali i plašili i bježali od njega kao od vrućeg krumpira. Bio sam među rijetkim njegovim zemljacima koji su mu bili na pogrebu, nosio sam njegov lijes, a tim činom sam se, smatram, obvezao i širiti njegovu ideju o pokretanju srednje škole za sve one mlade kojima roditelji ne mogu osigurati odlazak na preskupo školovanje u druga mjesta. Njegova misija je postala moja misija!

Stoga, bilo je potpuno logično da se strukovna škola, koja je pokrenuta 1999. godine, nazove po fra Vjeki, odnosno da se nakon toga i cijeli školski kompleks nazove po njemu – Centar Otac Vjeko... Danas u Centru Otac Vjeko imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole, koje su proglašene "Uzor školama" i to u konkurenciji svih 389 ruandskih srednjih škola. Mladima  kroz obrazovanje nudimo priliku za bijeg od siromaštva. Upravo ono što je bio san našeg fra Vjeke.

Sretni smo što ovoj siromašnoj djeci, uz pomoć dobrih ljudi, možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima, mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke.
Koliko god nam u nekim trenutcima bilo teško, koliko god se nekada činilo nedostižno, ipak smo uspjeli. Uz Božju pomoć, pomoć dobrih ljudi, ostvarujemo san našega brata fra Vjeke, koji je naša inspiracija, čija su djela naše nadahnuće, a njegovo je ime svakoga dana u našim molitvama.

Upravo ovih dana iz tiska je izašla knjiga o nevjerojatnom životu fra Vjeke Ćurića – „Fra Vjeko Ćurić, Svetac našeg doba“, autora Željka Garmaza. Godinu dana predanoga rada, više od 50 sugovornika, tisuće prijeđenih kilometara, uložio je autor u ovu knjigu, potrudio se naći i prenijeti što više informacija o Vjeki Ćuriću. Knjigu možete naručiti na našoj mail adresi Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. i tako nam pomoći da nastavimo ostvarivati fra Vjekin san o školovanju siromašne djece.

U misijama ste od 1990. godine, gotovo tri desetljeća, kako se mladi danas odazivaju misionarskom pozivu?

- Mislim da se prije puno više mladih odlučivalo na odlazak u misije. Ipak, drago mi je vidjeti da i danas ima jako puno mladih misionara i misionarki.

Odlučiti se za ovaj životni poziv i otisnuti se u nepoznato nije baš jednostavna odluka. Ona nosi puno odricanja i pitanja koliko smo spremni dati sebe za drugoga i za suživot.

Da bi čovjek bio sretan, potrebno mu je vidjeti čovjeka pored sebe i znati cijeniti druge. Ne smijemo nikada zaboraviti na čovjeka, na ljude u potrebi. I zato mi je drago da po svijetu još uvijek ima misionara.

Nalazite se u Africi gdje polako prodire, ali još uvijek nije u potpunosti došla moderna tehnologija. To svakako otežava rad.

- U mnogim afričkim zemljama vidljivi su nevjerojatni kontrasti. Primjerice, kao što sam već rekao, u -Kivumuu niti jedna kuća nema vodu, malo koja ima struju, ali mi smo bez problema nedavno u školu uveli wi-fi. Mi danas, zahvaljujući donacijama hrvatskoga naroda u školi imamo informatički kabinet opremljen prijenosnim računalima. A na njima rade djeca koja kod kuće nemaju struju.  

Nama je rad otežan utoliko što mlade moramo učiti i onim najosnovnijim stvarima – što je utičnica, kako se upali svjetlo, kako funkcionira vodovod, zašto skupljamo kišnicu s krova, kako ju onda dostavljamo u sanitarne čvorove i slično.

Prije nekoliko godina uveo sam u našu strukovnu školu smjer za električare. U Kivumu tada još uopće nije niti došla struja. Svi su se čudili. Ipak, pristali su mladi upisati se i na taj smjer. Rekao sam im – ne bojte se, dok vi završite školu, krenut će i elektrifikacija zemlje. I tako je i bilo. Završili su školu i odmah svi našli zaposlenje.

U Ruandi vlada veliko siromaštvo. Što je u ovom trenutku najpotrebnije?

- Kada živite u ovakvim uvjetima, sve je potrebno. No, ljudima koji su nam spremni pomoći, uvijek pokušamo objasniti zašto su nam novčane donacije najpotrebnije…

Primjerice, često nam se ljudi javljaju sa željom da nam pošalju odjeću i obuću za djecu. Ali, to je neisplativo. Kao prvo, poštarine za slanje su jako skupe. Za paketić od 10 kilograma treba se platiti oko 500 kuna. I najčešće te stvari niti ne dođu do nas, jer budu pokradene usput.  

A mi za 500 kuna, koliko bi netko platio poštarinu, omogućimo ručak za 200 djece.

Naši učenici svi imaju školske uniforme koje im se šiju u školi. Od novca iz donacija kupimo materijal. A učenici viših razreda odjela za krojače svojim školskom kolegama, na praktičnoj nastavi, naprave uniforme.
Svi naši učenici svaki dan u školi dobiju jedan topli obrok. Dio hrane osiguravamo iz naših vrtova, dio kupujemo. Kupujemo na veliko, pa nas izađe nešto jeftinije. Tu sam već tolike godine da se znam snaći. Znam gdje kupovati, a gdje ne. Gdje je što jeftinije i isplativije kupiti.

Može li se doći i volontirati u Vašem centru i kako to ostvariti?

- Puno se mladih ljudi javlja sa željom da dođu volontirati, no malo tko od njih zapravo ima ideju na koji bi način pomogao. Svi misle da je volontiranje doći k nama igrati se s djecom. Pa se onda mnogi iznenade kada dobiju zadatak što bi trebali raditi.

Zato smo odlučili malo postrožiti pravila i ne primati baš svakoga tko se javi sa željom da bi došao volontirati.

peric 901

Ako netko želi doći volontirati, bilo bi dobro da predloži nekakav konkretan projekt koji bi provodio u vrijeme svoga boravka ovdje. Jer, jasno je da nije dovoljno poslati samo poruku i napisati: „Ja bih došao/došla volontirati. Radit ću bilo što“.

Ono što nam je jako važno jest da nam potencijalni volonteri napišu kako i na koji način žele pomoći, što su po struci, koliko imaju godina? Koje jezike govore? Jesu li do sada već negdje volontirali? Imaju li možda preporuku župnika ili neke volonerske organizacije?

Doći i reći – radit ću bilo što nama niti malo ne olakšava. Jer, Centar Otac Vjeko ima nekoliko stotina učenika, vrtić za stotinu mališana i mi moramo funkcionirati 365 dana u godini. Bilo volontera, ili ne. Ovdje se točno zna tko što radi. Mi imamo zaposleno školsko osoblje, nastavnike, odgojiteljice, kuhare. Od volontera se očekuje da svojim radom donesu neku novinu/vještinu u našu zajednicu koju bi određeni učenici ili učitelji dalje nastavili provoditi i nakon njihova odlaska.

Zasigurno imate mnogo projekata. Kako se u iste uključiti?

- Projekte pomoći za naš Centar Otac Vjeko u Hrvatskoj i BiH provodi Humanitarna udruge Srce za Afriku koja nam pomaže već nekoliko godina. Članovi udruge rado surađuju s vrtićima, školama i fakultetima, održavaju predavanja za mlade o životu u Kivumuu, privlače nove donatore. Projekti pomoći mogu se pronaći na Facebook stranici udruge – Srce za Afriku te na našoj web stranici: http://www.vjeko-rwanda.info/

Najnoviji projekt koji smo pokrenuli je Prijatelj Centra Otac Vjeko. Mi nemamo klasičan oblik kumstava, pojasnit ću vam i zašto, ali imamo sličan model za naše članove podupiratelje, odnosno prijatelje Centra Otac Vjeko.
Naime, kumstvo je plemenita, ali i dugotrajna i skupa obveza. Dok je u Ruandi osnovno školovanje obvezatno, ali i besplatno, srednjoškolsko obrazovanje po učeniku nas košta 250 eura za školsku godinu.

"Problemi" kumstava započinju ako donatori, iz raznih razloga, više nisu u mogućnosti skrbiti o svome štićeniku. To nas dovodi u nezgodan položaj, jer što onda učiniti s tom djecom? Kako reći djetetu da za njega više nitko ne plaća školarinu i da se ne može više školovati?

Stvaranjem obaveze prema kumovima, dovodimo i te ljude u nezgodan položaj. Jer ih se obvezuje da za djecu uplaćuju točno određene iznose i to nekoliko godina. A to si ne može svatko priuštiti. Netko želi pomoći sa 5 kuna, jer ne može više izdvojiti, a nama i to puno znači!

Mi prakticiramo zajedničku 'blagajnu' iz koje zajamčeno financiramo školovanje djece do završetka škole. Riječ je o zajedničkom budžetu i sve donacije idu u njega. U njega se slijevaju sve donacije – i one od 5 kuna i one od 55 i one od 555 kuna. Nama je svaka donacija jednako vrijedna, jer znamo da je došla od srca!

Na početku školske godine znamo koliko imamo sredstava na raspolaganju da djeci omogućimo školovanje, svakodnevni ručak, uniforme, opremu i materijale za praktičnu nastavu. I na temelju tog budžeta upisujemo novu djecu u školu.
Ovakav naš pristup se pokazuje toliko uspješnim da smo u mogućnosti svake godine uvoditi sve više noviteta u školovanju, ali i prehrani učenika za koje skrbimo.

Također, na taj način djeci ne dajemo nadu da će jednog dana netko doći i odvesti ih u neki bolji svijet. Nekima je dosta teško shvatiti što je to 'kumstvo' i mnogi od njih zapravo se nadaju da je to netko tko će ih sponzorirati cijeli život, pa se zbog toga ne žele dovoljno truditi u školi.

Ljudima koji nam žele i mogu pomoći na ovaj način, sada nudimo mogućnost da putem Humanitarne udruge Srce za Afriku postanu Prijatelj Centra Otac Vjeko, odnosno naš član podupiratelj. Njihova obveza bila bi u tom slučaju platiti minimalnu godišnju donaciju od 750 kuna (200 KM ili 100 eura). Time pokrivate dio troškova školovanja jednog od naših učenika. Prijatelji Centra Otac Vjeko tri puta godišnje na svoje će adrese dobiti pismo u kojem donosim novosti iz misije, sve što se napravilo u prethodnom razdoblju, kao i poruku nekog od učenika o tome kako mu je u školi.

Ukoliko je ljudima taj iznos godišnje prevelik, mogu biti i naš donator  te plaćati donacije u iznosu kada mogu i hoće, i koliko hoće.

Svi zainteresirani, slobodno nam se mogu javiti na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Kako ugraditi ljubav u mlade naraštaje kada su u pitanju drugi i drugačiji?

- Odgovor na ovo pitanje nalazi se u svakoj obitelji. Sve ide od roditelja. I od odgoja u obitelji. Djeca se ne rode sa urođenom netrpeljivošću prema drugačijima od sebe. To nauče kod kuće. Jer, roditelji su njihovi prvi i najveći uzori. I roditelji su ti na kojima je ova važna uloga – a to je da nauče svoju djecu cijeniti druge ljude, da nauče svoju djecu empatiji i potrebi pomoći ljudima u nevolji. Bez obzira na boju kože i kilometre koji nas dijele. Cijeli svijet treba biti 'naše dvorište' o kojem brinemo.

Za GIP piše: Anto Pranjkić