Otisak tvog prsta je neponovljiv. Otisak tvoje noge i staza tvog hoda je jedina na ovoj planeti. Nitko je nikad nije prošao osim tebe...na koncu tvog životnog puta pisat će samo tvoje ime...

"Put – uvijek smo na njemu a da to i ne primjećujemo. Putujemo bez povratka. Moj put – jednstven, jedini na svijetu, neponovljiv. Put meni dat jest spoznaja da jesam, da idem, da se krećem. Spznati život „uvijek naprijed i samo naprijed, nazad ne mozemo“ često i ne želimo! Ja – zovem se čovjek kad me pitaš tko sam.

Kako je teško reći pravu istinu u bilo kojoj instituciji – jer ona nas neprestano uvjerava da bez nje nismo ništa i straši nas i onda kad nikakvog straha ne bi trebali imati, spretno manipulira svojim podanicima i živi od njihova straha.

Ostvarih želju koja ne prolazi. Pružih ruku i osjetih toplinu ruku koje me držaše. I kada su otišle od mene - ostaviše tragove. Sada su opet tu, male sitnice i znakovi ljubavi – većinom cvijeće – koje je već davno uvenulo, a ipak ga ljubomorno čuvamo.

Sreli smo se riječima. Prva si progovorila:”Vi ostajete ovdje. Vi ste naš novi…Da, odgovorio sam kratko! Od tog trenutka znao sam- nas dvoje ćemo se često susretati, sigurno ćemo jedno drugom toliko toga reći.

Obilazim predivni dio Osla, idem onim istim putevima kojim prođoše velikani duha, velikani mira, koji ovaj svijet barem za trenutak učiniše boljim – vratiše mu njegovo dostojanstvo, vratiše ljudima vjeru u čovjeka i u mogućnost mira danog svima.

"Golubovi su stajali na krovu kao ukočeni - ni njima se ne leti po ovom kišnom danu – sigurno im je hladno kad rašire krila. Ni sam se nisma osjećao bolje idući prema velikoj bolnici znajući da mnogi prođoše ovim putem noseći u sebi život, a vraćali su se kući bez života.

Gospodine, zašto si to učinio, mi to nismo zaslužili? Osjetio si našu dobrodošlicu već kod samog rođenja – ne dadosmo ti ni sobu ni topli dom. Prije nego što si prohodao morao siopet od nas ljudi bježati, da te ne ubiju.

Prilazi mi čovjek, mogao je imati četrdesetak godina, najvjerojatnije je imao potrebu s nekim razgovarati. „Danas smo u Mariji Bistrici zahvalili Bogu da je konačno naš sin umro.“ Čudno sam ga pogledao misleći - s čovjekom nešto nije u redu.

Otac je oporukom ostavio vikendicu na moru dvojici sinova i svakome je od njih pripao jednaki dio. Vikendica više nije bila predmet niti razgovora niti svađe. Stan koji je otac ostavio samo najstarijem sinu postao je rak rana među braćom, rak ranom kojoj više nije bilo ozdravljenja.