GAREVLJANI GAREVAC VAS TREBA
Rubriku "Živjeti od ruže". Uređje gospodin Anto Pranjkić. Tu se zapravo radi o njegovim svakodnevnim razmišljanjima na određenu temu i doživljene svakodnevice ljudi kako u BiH tako i u svijetu. Budući da studira teologiju a književnik je s dugogodišnjim iskustvom ( objavio 14 zbirki pjesma i kratkih priča)", pokušat će intervjuima i kolumnama uprisutniti naše Posavljake, danas utjecajne znanstvene, kulturne radnike u BiH, a naravno i one koji nisu sa našega područja a naklonjeni su nam.
NARODNI HEROJI
Anto Pranjkić
- Drugarice bundeve! Drugovi krumpirovi! Drugarice… Došlo je vrijeme… - Gubio se Mijo u svojim riječima. Jednostavno nije mogao. Nije to ono što on zna. Lopata, motika, vile… to je njegov život. Nikada nije govorio, jedino kada se „pogađao“, kada je nešto kupovao ili prodavao. A ima i osjećaj da ga baš u selu i ne vole.
Miljenko je pomislio da je ovo najbolji trenutak da mu kaže da je rasčistio sa sobom i odlučio napustiti Partiju. U duši mu se već godinama taložilo nezadovoljstvo. Volio je posao koji je radio, dobio je benificije.
Na autobusnom kolodvoru u Vinkovcima razgovaraju dva prijatelja. Pored njih paketi s robom. Krenuli su u Osijek na kirbaj. Možda se i koja belegija proda.
U cijelom se dvorištu osjećao ugodan miris, a Marija, suvlasnica njive na kojoj kopači danas rade, zabrinuto je posmatrala rernu svoga šporeta i gledala kako pita poprima pravu boju - boju pečene poslastice njezinog malog sina.
Ivana se toga dana probudila jako rano. Cijelo se vrijeme okretala u krevetu i dugo nije mogla zaspati iako joj je mama sinoć ispričala omiljenu priču.
Oni nisu kasnili. Kada su „naplaćivali“ uvijek su dolazili na vrijeme. Kad su nešto davali, a to je bilo jako rijetko, onda si ih morao moliti i to ne direktno - preko odbornika. Za male, kako su zvali seljake, nije bilo direktnog ulaza u Komitet. Svoje su molbe morali najprije izložiti svojim sumještanima, komunističkim
LJUDSKA PLEMENITOST
Piše: Anto Pranjkić
Grane mladih borova žalosno su se povijale pod jakim valovima vjetra dok ih je zapljuskivao snijeg. Dolazio je sa svih strana u velikim količinama. Cijela se planina bijelila kao nikada prije. Pamtila je Korina i veći snijeg, ali nikada tijekom padanja nije bilo ovako hladno. Vukovi su zavijali cijelu noć. Osjetili su hranu u blizini, ali su se valjda bojali da se neće „provesti“ kao prošli put.
Cijenjeni posjtitelji GIP-a, pred vama je prva priča iz serijala rubrike pod nazivom "živjeti od ruže". Ovu rubriku uređuje naš suradnik i književnika Anto Pranjkić. Nadamo se da će vam se dopasti te da ćete s nestrpljenjem očekivati novu priču.
Garevački stari hrast! Desetljećima se svakoga proljeća odijevao novim lišćem, ponosno je širio krošnju, a u zemlju zakapao dugo korijenje - taj stari hrast u Garevačkom groblju. Godinama je oplakivao pokojne, žalostio se odlascima Garevljana u tuđe, daleke krajeve, očekivao njihove povratke. I one kobne god. 1992., gledajući barbarski izgon Garevljana s njihove stoljetne grude, teška se tuga uvukla u njegovo korijenje, deblo i grane. Od toga se dana taj naš ponositi hrast počeo sušiti da bi konačno ispustio dah života. No, on je i danas tu, svoj na svome, suh, uspravan, prkoseći ljudima i vremenima, doziva svoje Garevljane da se vrate na stara djedovska ognjišta.
