Garevački Internet portal ®

Burića štala rana i ponos Garevaca

Ned09222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Dani sjećanja

Dani sjećanja 2014. godine

U  nedjelju 25.05.2014. je dan kada Garevljani obilježiše i deseti Dan sjećanja na žrtve Burića štale u Garevcu.

Po veoma lijepom i toplom vremnu u Garevcu se okopilo oko 200 osoba. Ova brojka govori da je Garevac posjetilo nešto manje vjernika već ranijih godina, ali kada znamo da Posavina i posavski puk plaču radi velikh poplava koje snađoše našu ravnicu onda je to izrazito dobar i velik odziv.

dani sjecanja 2014

Okupiše se Garevljani i hodočasnici da svojom molitvom olakašju boli poginulih posavljaka i svojim prisustvom vrate sjećanja na posavske vitezove koje bez suda osudiše baš u ove dane svibnja 1945. godine.

Među ovim vjernicima u Garevcu su ponovo nazočili posavski veterani iz Zagreba koji svake godine napune jedan autobus i dođu u Posavinu za Dan sjećanja kako u Garevac tako i Posavsku Mahalu. Istim intenzitetom oni posjete i Blajburg kao i ostala stratišta gdje je poginuo hrvatski narod.

Za ovaj Dan sjećanja u Garevac je došao moliti sv. misu i propovjedati prof. dr Pavo Jurišić dekan katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu uz nazočnosst župnika Filipa Brajinović, garevačkih sinova vlč. Antom Perić, dr. vlč. Zdenkom Spajić te čardačkim župnikom vlč. Pavom Kopić.

U svojoj veoma nadahnutoj propovijedi profesor Pavo je nazočni-ma približio žrtvu, patnju i bol ovih mučenika  i kazao kako mržnja nije i ne smije biti zadnja riječ.

Propovijed prof. dr. Pave Juriđića prenosimo u cijelosti.

Zadnja nedjelja u svibnju – spomen na stradanje u Odžaku

Kad otvorimo prve stranice Biblije onda lako možemo uočiti kako je prvi događaj u povijesti označen nasiljem, gdje brat ustaje na brata, Kajin ubija Abela. Biblija nam prikazuje ovaj zločin kao događaj iza kojeg stoji zlo. To je kušnja starog zavodnika, vraga koji je od onih vremena počeo igrati svoje kolo oko ljudskog roda. Kada nam sveti Ivan u Novom zavjetu govori o vražjem djelovanju u svijetu, onda on za njega ima tri imena: Otac laži, Knez svijeta, ubojica od postanka svijeta. Zar ta imena ne odgovaraju načinu vladanja svake sile u svijetu. I danas, kada neka sila nastoji ovladati čovjekom dušom, ljudskim savjestima, onda se pokušava nametnuti istim sredstvima kojima se đavao služi: „Primami!“, a ako ne dođu, onda „prijeti“. Najprije laže, zatim prisiljava, da bi na koncu uklonila sve što joj smeta na njezinu putu ili sputava njezinu moć.
    
Eto, tako je od one Kajinove toljage tisućama godina razvijaju se sredstva, oružja i municije, pendreka i palica, armija, vojski i milicije pomoću kojih je vršeno i još se vrši nasilje među ljudima.

Evo i ovdje na ovom mjestu u „Burića štali“ zli ljudi zaigrali su vražje kolo, krvavi pir, izvodili zarobljene ljude, odvodili ih i nad njima počinili zločin. Vama je to ovdje uglavnom sve poznato. Mislim da je svaka obitelj na svoj način bila zavijena u tugu i žalost. Nakon tih strašnih događaja u vremenu od 23. do 28. svibnja 1945. majke su jecale u grlu, jer glasa više nisu imale da započnu gorki plač. Sinovi su im bili tu na dohvat ruke, a noć ih je jednostavno gutala. Da, ovo je kraj gdje su žene u crnini dugi niz godina s tugom u srcu, s ponosom na licu, sa svojim siročićima uz pregaču, živeći u svojoj sirotinji, stišćući zube, žuljevitim rukama obrađivale ovu zemlju koju su natapale suzama i znojem, da ostane koja korica kruha, koju nisu odnijeli mjesni otimači u ime nove njihove narodne vlasti, da je ponude gladnim ustima svoje obitelj. A ipak, one nisu svoju djecu dojile mržnjom, nego su se s molitvom na usnama preporučivale Bogu i prepuštale da on bude sudac. One su svoju djecu hranile ljubavlju i dobrotom, Kristovom riječju i molitvom, jer nisu željele da im potomstvo raste s mržnjom u srcu, nego da ostane sačuvano za Boga.

Autori koji su istraživali ovaj zločin kažu da je na ovom mjestu bilo zatočeno preko 500 osoba – hrvatskih vojnika, iz okolnih mjesta: Garevca, Čardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjače, Babešnice, Gornjih i Donjih Kladara, Dobrinje, Oteže, Riječana, Vlaške Male idt. Među njima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Odavde su njih 545 partizani noću odvodili na obalu rijeke Bosne, u garevačku šumu Majdan i druga stratišta te ih tamo monstruozno masakrirali i ubijali. Brojke koje vlč. Vlado Jagustin donosi u svojoj knjizi o „Burića štali“ sve govore, jer to nisu samo brojke, nego uz svaki broj ime i prezime onih koji su na brutalan način ubijani, svezani i odvođeni „kao janjci na klanje“.
    
Niko Andrić, posljednji svjedok ovoga zločina koji je premi-nuo prošle godine u veljači, uspio nam je ostaviti svjedočanstvo kako je preživio ovaj pokolj: „Dobro se sjećam da je naše zatočeništvo, u Burića štali započelo ponedjeljkom, (nažalost točnog datuma se ne sjećam, a mislim da je bio datum bliži kraju nego sredini svibnja 1945. godine). Odmah je započela tučnjava, čupanje kose ... radili su kundaci, drvene i metalne šipke. Nije bilo vode, ni hrane! Odvođenje prvih ljudi na gubilište počelo je u prvi naredni petak. Trideset do četrdeset ljudi tovareno je u kamione i odvoženo u šume pokraj sela zvane Pašinac. Ne znam koliko je ljudi tamo pobijeno, ali je zemlja iznad mrtvih i živih zakopanih ljudi disala i mjesec dana poslije!“

Ta zemlja i danas diše. U Svetom pismu Bog Kajinu dovikuje: „Krv tvoga brata iz zemlje vapi k meni“. Nije mogla nit smjela biti zaboravljena, jer ako su ljudima zemljom usta začipali, zemlja diše i šalje svijetu poruku, kakvu žrtvu krije u svom krilu.

Ni Isus se nije mogao distancirati i postati imun od utjecaja zla koje se događalo svuda oko njega, pa ni onoga koje je njemu naneseno. Ko janje za klanje njega odvedoše. A janje je bezazleno. Ono je znak umilnosti i iskrenosti koju susrećemo kod djeteta. Čov-jek u Getsemanskom vrtu suočen je s navalom mržnje i zla koja je usmjerena protiv njega. U susretu sa zlom on se znoji krvavim zno-jem koji kapa na zemlju. A Isus u svojim progoniteljima vidi ljude, za koje moli. On vidi svakog pojedinog, te umije samo jedno – ljubiti. Iza ovih podrugljivih, iscerenih, nakrivljenih lica, on vidi njihovu jadnu prošlost, njihovo djetinjstvo, okolinu u kojoj su rasli. Tako muka ljubavi pobjeđuje zlo. To je moć kojom Janje pretvara vukove u janjce.

Isus ukazuje i na opsjednutost zloduhima, koje treba izgoniti riječju vjere. Bez ukorijenjenosti u vjeri izloženi smo kumirima ovo-ga svijeta koji kao neman gutaju svakoga tko se  upusti s njima ili čak očekuju od njih pomoć. A „tko s vragom tikve sadi, o glavu mu pucaju“. Požuda za novcem i vlašću razdire čovjeka. Ovisnost u uspjehu, ovisnost o užitku, ovisnost o vlasti i častohleplju ... Ne dajmo se zavesti. Zlodusi nisu izumrli. Đavao posvuda tjera svoje, posebno tamo gdje je čovjek najslabiji, tamo gdje vjeru u živoga Boga zamjenjuje kumirima. Njihova je moć samo obmana. To je fatamorgana, kao posljedica užitka alkohola i droge. Ne smijemo sebi priuštiti taj luksuz da nas uništi. Okrenimo se Bogu. On je izvor i uvir. Samo će u Njemu biti ispunjena naša čežnja za mirom i zavičajem. Tek ćemo se tada moći oduprijeti zlu. Jer „Gospodin je pastir moj“, koga da se bojim?! "Kad vam otmu sve ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu pa ćete onda biti najjači!"  (Bl. Alojzije Stepinac).

U nevolji i mi tražimo nekoga tko će biti i ostati uz nas. Ovi konkretni ljudi nisu imali nikoga jakoga koji hoda po zemlji da im pritekne u pomoć. Imali su onoga najjačega, Boga u kojeg su vjerovali i svoje živote kao žrtvu predali njemu. A uz to imali su one koje su u strepnji čekale, a kad su se čekanja izjalovila, onda su u suzama jecale:

Mladi ljudi, momci neženjeni, u Burića štali pobijeni.
Što je mogla pokrila je trava, a što nije, odnijela je Sava
Svako jutro pokraj rijeke Save, djevojačke marame se plave.
Svaka traži svojega dragana, kad ga nađe tiho progovara:
Savo vodo, ustavi, ne nosi, poznala sam dragana po kosi.
Savo vodo, ustavi valove, da pokupim kosti draganove ...

Amen!

Za GIP piše prof.dr Pavo Jurišić