Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Sri11132019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Modriča grad užasa

I.3. – SVJEDOČENJA (I)

MODRIČA GRAD UŽASA

Malo je gradova u Bosni i Hercegovini čije je pučanstvo pretrpjelo toliko strahota i užasa kao Modriča. Procjene iz svibnja 1992. godine govore o najmanje pet stotina civilnih žrtava četničkog divljanja, među kojima puno žena i djece. Veliki broj pučanstva ovog razorenog grada vodi se kao nestalo, a u Modriči su nakon oslobađanja, početkom lipnja, pronađene tri masovne grobnice u kojima su bezumnici iz redova srpskog naroda pokušali prikriti svoje zločine. Potresne slike Modriče tjednima su bile udarne vijesti na hrvatskoj, austrijskoj i njemačkoj televiziji ... Pougljeni i poluizgorjeli leševi, tijela žena i djece, bili su slike Modriče s početka ljeta prošle godine. Mučilišta u školi, SUP-u, krvavi tragovi po zidovima i podovima, ostaci odijela i dokumenta, otvoreni molitvenici i izgažene dječje igračke ... Užas, koji svijet do tada nije vidio. O logorima u Brčkom, Brezovom Polju, Manjači i drugim tek se naslućivalo...
O stradanjima pučanstva Modriče postoji obimna foto i video-dokumentacija, a započeto je i organizirano prikupljanje svjedočanstva stradalnika. U ovom broju «Posavskog glasnika» potresno svjedočenje Modričanina xxxxxxxx.

Sve je počelo u organizaciji srpske milicije

Moja golgota i golgota mojih sugrađana započela je 8. svibnja 1992. godine kada je srbočetnička armija uz pomoć arkanovaca, šešeljovaca i ozrenskih četnika, ušla u Modriču. Započinje pljačka, palež i svakodnevno zlostavljanje, priča nam xxxxxx.
Sredinom svibnja, po zamisli Dragana Savića započinje «evakuacija», a samozvani komandir uz pomoć svojih suradnika, kao «najsigurnije» mjesto odredio je Osnovnu školu «Sutjeska». Tamo sam zatekao moje susjede već dobro modre i krvave. Ispitivanja, udaranja i svakojaka podcjenjivanja tekla su im minute u minutu. Oni koji su malo znali «o naoružavanju hrvatskih i muslimanskih bandi» dodatno su udarani palicama, letvama, flašama i stolicama ... Krv i suze tekle su nemilice, Modričom i okolinom odjekivali su jauci nedužnih ljudi. Nakon toga slijedi nešto «blaža» tortura koja uključuje klicanje «Ovo je Srbija» i pjevanje četničkih pjesama.
U školu su često navraćale i druge četničke grupe, a osnovni cilj je «ubiti u nama sve ljudsko». Osim ovoga, tortura je uključivala i trpanje soli u usta (Tadiji Jurošu iz Dobrinje), «crtanje» po tijelu razbijenim flašama i čašama (Šefki Spužiću iz Modriče), ubodi nožem (Pašagi Peleš i Stipi Markoviću) i pokušaje sječenja ušiju (Ahmedu Aliću) i to od njegovog školskog kolege Duška Smiljanića.

Pakao u Stanici milicije

Dvadeset drugog svibnja iz škole nas prebacuju u zgradu Stanice milicije. Tamo su svakodnevno dovođeni novi i novi zatočenici, pa čak i štićenici Duševne bolnice u Jakešu. Ovdje su započela i otvorena ubojstva i to pred zatočenicima, uz poseban četnički «ceremonijal». Izvedene su udarali budacima, željeznim šipkama i drugim «rekvizitima». Dok su jedni udarali, drugi su oko žrtve plesali i vikali u ritmu «hoćeš državu – jebao te Alija» ... Drugi su uz vrisku i ciku ispaljivali metke u zrak, a kao «poslastica» na kraju je zatočenik bio ubijen metkom u glavu. Sve to snimala je video-kamera kojoj su rukovali Jovo Radulović, Krsta Begović i Krstin zet Savo. Nas ostale koji smo taj masakr promatrali, uz kišu udaraca vraćali su nazad u podrum, a dvojica-trojica su kupili mrtve i brisali krv. I sam sam tri puta bio izveden na strijeljanje, ali me je uvijek spašavao jedan od stražara riječima «nemojte ga, on je za razmjenu». Za osam dana boravka u Stanici milicije, pet dana smo bili bez hrane i vode, bez prava upotrebe toaleta, a spavali smo na golom betonu...

Susret s Arkanom

Posebno se dobro sjećam i pamtim 28. svibnja 1992. godine, kad sam pozvan na «saslušanje», kod komandira srpske milicije Dragana Savića. Tu su sjedili još Miloš Milutinović, Mićo Jelić i sin pokojnog Blagoja Dugića. Otvoreno su mi prijetili, a Dragan Savić je vikao da će ubiti i moju suprugu koja je xxxxxxxxx. Dok je ovo «saslušavanje» trajalo iza mojih leđa je osobno stajao ratni zločinac Arkan i nekoliko puta snažno me povukao za kosu. Za vrijeme torture u prostorije je u jednom trenutku ušao i Milutin Popović, bivši načelnik SUP-a. Iako se poznajemo više od dvadeset godina nije me ni pogledao. Slične ili još možda gore torture prošli su i ostali moji sugrađani, a mnogi su nažalost i glavom platili.
Tridesetog svibnja, za vrijeme oštrih borbi za oslobođenje Modriče, iskoristili smo njihovu pometnju i uspjeli pobjeći u toliko željenu slobodu.

ONI SU MUČILI CIVILE:
Prema svjedočenju xxxxxxxx, u četničkim zvjerstvima, nad nedužnim civilima, posebno su se isticali: Dragan Savić, komandir tzv. Srpske milicije, Slobodan Savić, milicajac s imenom Nešo, ranije radio u kafiću kod S. Krajinovića, Jovo Radulović, Savo Radulović, Milorad Savić – Bekrija, Miloš Miladinović, Krsta Begović, zet Krstin Savo, Stanko Gajić, ljekar, Jasna Kresoja, medicinski tehničar Dragan zvani «Gicko», Mićo Jelić, Dugić sin pokojnog Blagoja i drugi.

I.3. – POSAVSKI GLASNIK, 6.5.1993. godine

###BLANK###