Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Ned05192019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Sa srbima nema pregovora

I.10. - PORTRET BRANITELJA (II)

ANTO TOMIĆ, 105. brigada HVO

Tri ratne godine Anti Tomiću, zapovjedniku postrojbe izviđača u 105. modričkoj brigadi, donijele su mnoštvo doživljaja, previše i za jedan cijeli životni vijek, a od ovog mladog i poletnog momka napravile iskusnog i zrelog bojovnika.

Sve je počelo u bivšoj JNA, prvo u Makedoniji, pa onda u Gnjilinama, odakle bježi u pravcu Posavine, pamteći u sebi svu tragiku i zločine monstruozne mašinerije nazvane »narodna armija«. Iskustva izviđača, koja je stekao kroz obuku, dobro mu dolaze na putu prema kući. Pješačio je danima, zaobilazeći veća mjesta i raskrižja, a samo jedna mala neop¬reznost u predgrađu Bijeljine donijela mu je uhićenje i »smještaj« u Vojni zatvor u Nišu. Status dezertera donio mu je nova poniženja, ali i učvrstio u uvjerenju da je bijeg u rodnu Posavinu i uključenje u obranu, jedi¬no pravo rješenje.

Dani u zatvoru su prolazili, a novu priliku za bijeg bilo je teško dočekati. A kad se ukazala, Anto nije oklijevao ni trenutka, ali je ovaj puta izabrao maršutu preko Mađarske!!! Sretno stiže u Posavinu. Uključuje se prvo u 102. odžačku, a onda u 105. modričku brigadu gdje je i danas.

- Ja sam jedan od svjedoka koliko je i kako JNA »pomagala« svom narodu i svih onih patnji koje su doživljavali u njoj pripadnici nesrpskih naroda, priča nam Anto. Ali to je tema za neka druga vremena. Sada je najvažnije obraniti slobodni teritorij i povratiti izgubljeno.
Zbog svojih sposobnosti, dokazane hrabrosti i odanosti svome narodu Anto Tomić uživa veliki ugled među posavskim bojovnicima, a njegove riječi imaju posebnu težinu.

- Mi vojnici ušli smo u ovaj rat da obranimo Posavinu od četničkog agresora. Naši mladići davali su živ¬ote vođeni idejom da je ovo hrvatski etnički prostor, ne razmišljajući da bi nas netko u politici mogao izdati. Naš dug prema svima koji su poginu¬li, prema svima koji su u ovaj rat ušli kao hrvatski dragovoljci, je da oslo¬bodimo naša sela i gradove, a svi oni koji se budu drugačije ponašali bit će izdajnici. Oni koji u ovim teškim tre¬nucima za naš narod nemaju do-voljno spremnosti i hrabrosti da nas vode do konačnog oslobođenja stoljetnih ognjišta, neka svoja mjes¬ta ustupe drugima.

Anto, kao skroman momak, nerado priča o svojim ratnim uspjesima i uspjesima postrojbe koju vodi.
- Radimo sve ono što nam se naredi. Nakon ovoliko mjeseci rata i stalne obuke spremni smo izvršiti i najsloženije zadatke. Međutim, sve se vrti oko tih pregovora, mada sam ja, ali i svi moji suborci svjesni, da je sa Srbima praktično nemoguće pregov¬arati, jer su oni u kolijevci »nadojeni mlijekom koji se zove Velika Srbija«. Tu i tamo malo će popustiti, ali od osnovnog cilja nikada neće odustati. Zato se i pitamo kada će to shvatiti naši političari?

I.10. – POSAVSKI GLASNIK, 7.10.1993. godine

###BLANK###