Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Čet11212019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

RATNI DNEVNIK

13.5.1992. godine (srijeda)
Miran dan u Garevcu.
Napadali su Kladare, Čardak i Kornicu.
Krpio gumu od traktora.

14.5.1992. godine (četvrtak)
U 5,15 počeo minobacački napad na Garevac. Bačeno je 30-ak granata. Nije bilo materijalne štete, a ni povrijeđenih i poginulih.

15.5.1992. godine (petak)
Miran dan.
Ispalili su samo tri granate.

16.5.1992. godine (subota)
Iz pravca Miloševca ispaljene su tri granate na Garevac.
Tada su im naše minobacačlije uzvratile i pucnjava je prestala.
Pokrio sam kuću.
Ranjen Matko Jeleč.

17.5.1992. godine (nedjelja)
Po običaju iz pravca Miloševca najžešće dejstvuju nedjeljom.
Zato su naši, a i iz Odžaka dejstvovali na Miloševac.
Minobacači iz Miloševca su se oglasili tek oko 17 sati i to po našim prvim položajima u Kladarima. Ispalili su oko 200 granata.

18.5.1992. godine (ponedjeljak)
Tmurno, hladno i kišovito jutro. Počeo sam pokrivati štalu jer iznad krava kisne.
Oko 9,00 sati ujutro počeo je minobacački napad na Garevac iz Miloševca. Tukli su cio dan po Garevcu. Pogođeno je nekoliko kuća (Joze Perkovića Sebastianova).
Ranjen je Niko Perić od granate.

19.5.1992. godine (utorak)
Oko 9,00 sati počeo je ponovo minobacački napad na Garevac.
Dan oblačan i tmuran.
Na Garevac iz pravca Miloševca palo je oko 400 granata 155 mm.
Bio sam prva smjena na položaju, od 17,00 do 01,00.

20.5.1992. godine (srijeda)
Dan prohladan.
Vodile su se borbe za Modriču. Naše snage su zauzele veći dio Modriče. Sa tri maljutke razbili su minobacačko odjeljenje na Majni.
U Modriči je zapaljen preostali dio Plastike.
Ponovo su se počeli oglašavati minobacači iz Miloševca, ali vrlo kratko.
Bacili su 50-ak granata na Garevac.

21.5.1992. godine (četvrtak)
Kiša. Na položaju sam u Kladarima kod kuće Galića. Jutro hladno i oblačno. Kiša je prestala oko 2,30 sati. Za vrijeme boravka na položaju od 1,00 do 9,00 sati nisu se oglašavala oružja iz pravca Miloševca.
Miloševljani su se utvrđivali na svojim položajima prethodna dva dana, te mislim da neće više pješadijski napadati i da prelaze u odbranu.
Noću oko 3,00 sata čuli se rafali u Modriči iz teškog mitraljeza.

Mirno je bilo sve do 15 sati kada je počeo napad haubicama 155 mm kako saznajem iz Slatine. Načinjena je ogromna materijalna šteta. Ubili su tri krave Ive Perića.
Garevac su tukli i minobacačima iz Modriče.
U Modriči su se vodile borbe. Okupator je načinio velika nedjela. Porušio je 50 % Modriče. Poubijao je mnogo nedužnih ljudi, staraca i žena.

22.5.1992. godine (petak)
Došao sam iz I. smjene u 2 sata u podrum i spavao do 8 sati.
Cijelu noć čula su se pješadijska oružja u Modriči.
Prethodnog dana vojska i srpski teroristi srušili su crkvu u Modriči.
U toku dana pretjeran je dio stoke s PD iz Modriče u odžačku općinu, jer s brda Majna iznad Modriče MB-ima tuku po PD. Tako da su prethodnih dana ubili mnogo krava, a zapalili su dosta drvenih gajbi gdje su bila i mlada telad.
Na Garevac je palo 20-ak granata iz Miloševca koje nisu napravile posebnu materijalnu štetu.
Pogrešno je bilo obavještenje da se iz Miloševca iselila teška artiljerija.
Predvečer se oglasila pješadija iz Miloševca sa svojih položaja, ali nisu kretali u napad.
Posebno se oglašavali snajperisti po našim položajima.
Pokrio sam svinjac jer je svinjama prokišnjavalo zbog polupanog crijepa od granata.

23.5.1992. godine (subota)
Bio sam na položaju od 1,00 do 9,00 sati.
Mirno na našem položaju.
U Modriči i Kornici oglašavalo se pješadijsko naoružanje za to vrijeme.
Na Garevac su bačene samo 4 granate. Jedna je pala na krov kuće Stipe Zovke i razorila ga.
Na položaju sam morao biti u 17,00 sati.
Kod kuće sam zatvarao ogradu od puta, jer kokoši ulaze u povrće. Ogradu su razorile četiri granate koje su pale neposredno uz ogradu na put.
Došli smo na položaj i raspoređeni u rovove. Kao i obično Roko Vukadin i ja smo uvijek zajedno u istom rovu. Do nas su bili Ivan Marić i Jozo Stanić.
Roko i ja smo odlučili da odemo do položaja u Miloševcu. Zamolio sam Jozu da obavijesti sve naše na položaju da slučajno ne pucaju na nas i u slučaju potrebe da nas štite vatrom, a ako zatreba da dođu u pomoć.
Svi su nam savjetovali da ne idemo. Mi smo odlučili da krenemo.
Krenuo sam sam putem prema Bosni. Imao sam dalekozor i automatsku pušku. Kretao sam se pažljivo, polako i neprekidno osmatrajući okolinu. Moje drugove iz rovova sam vidio već u daljini. Da me ne izgube, po dogovoru, stalno sam im morao mahati rukom. Otišao sam daleko i njih sam izgubio iz vida. Prešao sam u Miloševačka polja i dalje sam se kretao pažljivo i stalno osmatrao. Vidio sam na obali u Poloju bijeli auto i tri čovjeka, pričali su, ali ne znam šta. Dugo sam čučao u grmu i ništa nisam primijetio oko sebe. Krenem naprijed i odjedanput se začuše dva pucnja sa moje lijeve strane, tj. od rijeke Bosne. Legao sam, posmatrao i razmišljao kako da se povučem nazad. Počeo sam puzeći da se povlačim. Više nisu pucali. Povlačio sam se polako pored međa. Tek tada sam vidio da i Roko ide iza mene, tj. prati me.
Idući tako prema putu našao sam okvir od AP pun metaka, zahrđao, a najvjerojatnije su ga izgubili četnici bježeći još prije kada su napali naše položaje u Kladarima.
Vratili smo se dovoljno daleko, da smo vidjeli naše na položajima i bili smo već na sigurnom.
Dogovarali smo se što dalje. Odlučili smo da idemo do njihovog susjednog rova.

Mirno je bilo sve do 15 sati kada je počeo napad haubicama 155 mm kako saznajem iz Slatine. Načinjena je ogromna materijalna šteta. Ubili su tri krave Ive Perića.
Garevac su tukli i minobacačima iz Modriče.
U Modriči su se vodile borbe. Okupator je načinio velika nedjela. Porušio je 50 % Modriče. Poubijao je mnogo nedužnih ljudi, staraca i žena.

22.5.1992. godine (petak)
Došao sam iz I. smjene u 2 sata u podrum i spavao do 8 sati.
Cijelu noć čula su se pješadijska oružja u Modriči.
Prethodnog dana vojska i srpski teroristi srušili su crkvu u Modriči.
U toku dana pretjeran je dio stoke s PD iz Modriče u odžačku općinu, jer s brda Majna iznad Modriče MB-ima tuku po PD. Tako da su prethodnih dana ubili mnogo krava, a zapalili su dosta drvenih gajbi gdje su bila i mlada telad.
Na Garevac je palo 20-ak granata iz Miloševca koje nisu napravile posebnu materijalnu štetu.
Pogrešno je bilo obavještenje da se iz Miloševca iselila teška artiljerija.
Predvečer se oglasila pješadija iz Miloševca sa svojih položaja, ali nisu kretali u napad.
Posebno se oglašavali snajperisti po našim položajima.
Pokrio sam svinjac jer je svinjama prokišnjavalo zbog polupanog crijepa od granata.

23.5.1992. godine (subota)
Bio sam na položaju od 1,00 do 9,00 sati.
Mirno na našem položaju.
U Modriči i Kornici oglašavalo se pješadijsko naoružanje za to vrijeme.
Na Garevac su bačene samo 4 granate. Jedna je pala na krov kuće Stipe Zovke i razorila ga.
Na položaju sam morao biti u 17,00 sati.
Kod kuće sam zatvarao ogradu od puta, jer kokoši ulaze u povrće. Ogradu su razorile četiri granate koje su pale neposredno uz ogradu na put.
Došli smo na položaj i raspoređeni u rovove. Kao i obično Roko Vukadin i ja smo uvijek zajedno u istom rovu. Do nas su bili Ivan Marić i Jozo Stanić.
Roko i ja smo odlučili da odemo do položaja u Miloševcu. Zamolio sam Jozu da obavijesti sve naše na položaju da slučajno ne pucaju na nas i u slučaju potrebe da nas štite vatrom, a ako zatreba da dođu u pomoć.
Svi su nam savjetovali da ne idemo. Mi smo odlučili da krenemo.
Krenuo sam sam putem prema Bosni. Imao sam dalekozor i automatsku pušku. Kretao sam se pažljivo, polako i neprekidno osmatrajući okolinu. Moje drugove iz rovova sam vidio već u daljini. Da me ne izgube, po dogovoru, stalno sam im morao mahati rukom. Otišao sam daleko i njih sam izgubio iz vida. Prešao sam u Miloševačka polja i dalje sam se kretao pažljivo i stalno osmatrao. Vidio sam na obali u Poloju bijeli auto i tri čovjeka, pričali su, ali ne znam šta. Dugo sam čučao u grmu i ništa nisam primijetio oko sebe. Krenem naprijed i odjedanput se začuše dva pucnja sa moje lijeve strane, tj. od rijeke Bosne. Legao sam, posmatrao i razmišljao kako da se povučem nazad. Počeo sam puzeći da se povlačim. Više nisu pucali. Povlačio sam se polako pored međa. Tek tada sam vidio da i Roko ide iza mene, tj. prati me.
Idući tako prema putu našao sam okvir od AP pun metaka, zahrđao, a najvjerojatnije su ga izgubili četnici bježeći još prije kada su napali naše položaje u Kladarima.
Vratili smo se dovoljno daleko, da smo vidjeli naše na položajima i bili smo već na sigurnom.
Dogovarali smo se što dalje. Odlučili smo da idemo do njihovog susjednog rova.
 
Krenuli smo, ali sada Roko ide naprijed, razmak 15-ak metara.
Došli smo 50-ak metara do njihovog rova. Roko samo rukom kaže naprijed.
Tražim da stane, umorio sam se, sav sam mokar od znoja.
Stao je, tj. kleknuo, a ja sam sjeo u među. Osmatramo naprijed. Naši s posljednjeg položaja zvižde. Pogledah, a niz obalu silazi 5 naših vojnika prema nama. Roko me pita: «Tko su», a ja odgovaram: «Naši, ali ih ne znam».
Došli su kod nas. Pričamo.
Prije toga Roko je čuo razgovor iz drugog rova. Išli bi dalje da nas oni nisu vratili.
Vratili smo se svi zajedno na položaj. Na položaju smo ostali do 8 sati ujutro.

24.5.1992. godine (nedjelja)
Relativno miran dan.
Po običaju tukli su nas sa 15 granata iz pravca Miloševca.
25.5.1992. godine (ponedjeljak)
Relativno miran dan.
Pred samu večer oko 6,30 sati na putu kod Galića u Kladarima stajao je Dalibor Perić pored rova i pogođen je iz Miloševca snajperskim hitcem. Ranjen je u stomak. Hitno smo ga premjestili do puta gdje su čekala kola i prebačen je u Odžak.

26.5.1992. godine (utorak)
Bio sam na položaju od 1,00 do 9,00 sati.
Mirna noć.
Nakon smjene otišao sam kući.
Lijep dan tako da sam imao vremena da odem u polje, preko Bosne, pa pokosim travu, jer nismo očekivali napad iz Miloševca.
Pri povratku na skeli su mi rekli da mi je žena došla iz izbjeglištva kući. Radovao sam se. Kod kuće smo se vidjeli i došlo je nekoliko prijatelja i rođaka da proslavimo.
Bio sam pošteđen i nisam išao na položaj u 1,00 sat narednog dana, nego u 3,00 sata.

27.5.1992. godine (srijeda)
Priprema se oslobađanje Modriče.
Došli su borci iz Odžaka, preko skele, a traženi su dobrovoljci i među nama.
Javio sam se i bio odbijen. Odgovor - Treba ojačati crtu od Miloševca da nam ne bi udarili s leđa, a i star sam za takve akcije.
Na Garevac je palo 10-ak granata, veoma malo, pa ja kažem «miran dan».
Tukli su oko 13 sati naše položaje u Kladarima i minobacačima 82 mm.
Slijedi me da idem na položaj od 17,00 do 01,00 sat narednog dana.
Na položaju su me zamolili da ostanem ujutro do 9,00 sati jer je 28.5.1992. godine blagoslov u Kladarima, a neprijatelj po običaju bira takve dana i napada da bi ih načinio krvavim.
Ostao sam cijelu noć, a ujutro oko 5,00 sati počeli su da padaju granate na naše položaje.
Iz daljine se oglasilo i pješačko naoružanje gađajući naše rovove.
Spremni smo na odbranu.
Trajalo je oko jedan sat i prestalo. Nisu ni pokušali pješadijski proboj.
Taj cio dan su nas provocirali.

28.5.1992. godine (četvrtak)
U Modriči otpočele krvave borbe za njezino oslobađanje.
Neprijatelj je na svim mogućim mjestima, u zgradama, u bunkerima, na brdima postavio snajperiste, minobacače i mitraljeze.
Napad je otpočeo ujutro.
Cio dan minobacači su se čuli sa svih mogućih strana. Iz Odžaka, Modričkog Luga, Garevca, Modriče s jedne strane, a iz Miloševca, Kruškovog Polja, Slatine, Vranjaka, Skugrića i svih brda iznad Modriče s druge strane. Tuku jedni druge. Neprijatelj je nadmoćniji, ali naši hrabri borci napreduju i potiskuju neprijatelja, korak po korak, dalje u Modriču, prema centru grada.

29.5.1992. godine (petak)
Došao sam s položaja u 9,30 sati.
Žena mi se spremila za povratak u Sisak.
Otišli smo na skelu, ali skela ne vozi civile. Vozi samo ranjenike i vojsku.
Vratili smo se kući i otišli na čamac kod Miće Stanića da nas preveze.
U putu sam našao Mariju koja želi u Hrvatsku s djecom, ali nema prijevoza ... Prešli smo čamcem preko Bosne Mara (žena), Ivan (zet), Marija i ja.
Otišli smo u Lug pod dejstvom minobacačkih granata, a dolazile su iz Miloševca. Žene je uhvatila panika, a ja i Ivan smo ih smirivali. Sklonili smo se u jedan šljivik dok granatiranje nije prestalo.
U Lugu sam našao nekoliko prijatelja koji su našli prijevoz za njih do Odžaka. Otputovali su, a ja sam se vratio u Garevac.
Otišao sam na položaj u 16,30 sati.
Tukli su po običaju po našim položajima minobacačima i snajperima, kao i to jutro kada su 4 metka prohujala pored naših glava.
Cio dan sa svih strana grmjeli su topovi. Iz Miloševca topovi tuku po Lugu, Garevcu i Modriči, a Miloševac tuku iz Odžaka.
Čuje se pješadijsko oružje i oruđe iz Miloševca prema našim položajima.

30.5.1992. godine (subota)
Modriča je slobodan grad, ako se može reći da je to grad.
Očišćena je i Dobrinja, bez neke muke.
Garevac je miran, ne tuku ga.
Neki kopaju kukuruz.
Umoran sam, težak jer sam prethodne noći bio na položaju do 3,00 sata ujutro.
Bio sam slobodan u subotu.
Ponovno na položaj trebam u nedjelju, u 1,00 sat ujutro.
Došli su po mene i Roku u 16,00 sati da idemo odmah na položaj.
Biciklom sam naišao pored Roke i zajedno otišli u Kladare.
Raspoređeni smo u rov pod kućom Galića.
Po zapovjedi, u rovu trebamo ostati do 9,00 sati ujutro (nedjelja).
Nešto prije 22 sata Roko mi reče: - Vidio sam ispred nas neko svjetlo. Odgovorih mu: - Jesam, ali sad ga nema. Nešto mi je sumnjivo iz onog bagremika ispred nas, udaljenog 150-ak metara. Rekoh mu: - Roko prati dobro i obavještavaj me. Ja ću malo da sjednem u rovu i popušim cigaretu.
Onako sjedeći počeo sam da spavam. Probudiše me pucnji iz pravog rova. Jedan, dva, pa rafal jedan, drugi ... Roko ubacuje metak u cijev. Ne mogu da se rasanim. Gura me. - Ustaj, evo ih.
Sve mi je bilo jasno - noćni napad. Stavljam metak u cijev.
Roko i ja osmatramo. Mrak je. Svi oko nas započeli su dejstvovati.
Mi još mirujemo.
Roko mi reče: - Evo ih ispred mene, kod topole.
Obojica smo osuli rafal po njima.
Pođoše i oni pucati po našem rovu.
Prolijeću zrna pored naših glava.
Pucamo, ne obziremo se na njih.
Ta grupica se povlači, bježe. Odmah nas počeše tući iz bagremika, udaljenog 150-ak metara.
Uzvraćamo žestoko.
Puca se na sve strane.

Primirili su se.
Mi smo osuli još jedan rafal po njima.
Nedugo zatim, minobacači počeše da tuku po našim rovovima. Padaju mine, podrhtava zemlja. Neprijateljska pješadija miruje.
Roko me pita da li sam živ. Odgovaram mu: - Ma ne boj se, živ sam.
Palo je mnogo mina oko nas, ali na sreću nitko nije ranjen niti poginuo.
Roko pije vodu.
Mirno je i odjednom se oglašavaju naši minobacači. Gađaju neprijateljske položaje ispred nas. Brojao sam, ispaljene su četiri mine. Znam da naše minobacačlije nemaju puno mina, govorim u sebi: - Štedite mine, dosta je, oni ih imaju puno. Bože što smo siromasi, što i mi nemamo puno mina pa da se ona borimo.
Dopunjavam okvire streljivom.
Roko galami na mene što šuškam.
Rekoh mu: - Dopuni odmah okvir sa streljivom, ali tiho.
Dopunjavamo okvire, posmatramo i tiho pričamo.
- Imam jedan sendvič, da mi to pojedemo, reče mi.
Traži sendvič po torbi, šuška, padaju oko nas grudve zemlje ispod vreća.
Tiho vičem na njega da ne šuška.
On uze sendvič i poče da jede. Nudi i meni.
Posmatramo.
Osjećam - spremaju se ponovno napasti.
Prolomi se pucnjava iz svih naših rovova.
Ponovno su krenuli.
Međutim, vratiše se.
Minobacačke granate padaju po našim crtama.
Dođe netko i reče: - Evo pomoći.
U naš rov (bunker) uđoše tri meni nepoznata borca. Jedan puškomitraljezac, njegov pomoćnik i još jedan s lakim naoružanjem.
Dok njihovi minobacači precizno tuku naše bunkere, njihovo pješaštvo kreće u napad.
Taj novi puškomitraljezac opali jedan, drugi, treći ... rafal po njima.
Rekoh svojim borcima: - Čučni mina.
Mina pade 6 metara ispred našeg rova.
Miro reče: - Joj leđa. Pogođen je i hitno ga dvojica odvedoše iz rova.
Opet Roko i ja sami u rovu.
Neko je iz daljine dreknuo: - Juriš.
Vratio se Senad (novi borac) u rov i reče: - Nije opasno ranjen.
Čekamo.
Oni po malo pucaju iz šume.
Mi šutimo.
Ponovno kreću u proboj.
Žestoko tučemo po njima, povlače se.
I tako nekoliko puta do zore. Tada je oružje utihnulo.
Neprijatelj je bijesan, nigdje nije uspio proći kroz naše obrambene položaje.
Okreće dalekometno oruđe na naša sela. Tuče Kladare i Garevac.
Srušili su nekoliko kuća u selu, od kojih je jedna mog suborca Mladena Križića.
Dan je dalje bio miran.

31.5.1992. godine (nedjelja)
Miran dan, nema provokacija na našoj liniji.
Provokacija je bilo na liniji Živkovo Polje - Čardak. Navečer su tu pokušali pješački prodor. Tražili su od nas pomoć u ljudstvu i oružju. Otišlo je nekoliko boraca. Napad je prestao oko 8,00 ujutro u ponedjeljak.

Stjepan Burić "Stipo"