Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Pon06172019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Početak nekog novog vremena

Došlo neko čudno vrijeme, vrijeme razdvajanja
i zaplaka Garevac kolijevka jarana.
Kolijevjka je svima bio sve nas isto odhranio
nismo znali mi za muke pružali smo svima ruke!

U posljednje vrijeme nosio sam se idejom kako bih napravio jednu reportažu o našem Garevcu. Povoda takvom razmišljanju dala mi je sveukupna današnja situacija, pa sam je odlučio nasloviti sa „GAREVAC-20 godina poslije“. U tu svrhu iskoristio sam i svoje posljednje posjete Garevcu, smatrajući da ću na licu mjesta i u direktnom razgovoru s povratnicima i povremenim posjetiteljima dobiti najvjerodostojnije i najrelevantnije podatke. Tako sam sa svoja dva kolege snimatelja obišao Garevac i njegove rijetke znamenitosti.

Međutim, nakon dugog razmišljanja, odustao sam od produkcije. Razlozi su različite naravi, ali bih među glavnima izdvojio kao prvo enormne troškove oko daljnje digitalne obrade i distribucije , a kao drugo, zaključak izveden na osnovu bolnih priča naših povratnika da je Garevac zahvatio neki novi čudni duh vremena. Taj duh kao da ne pošteđuje niti Garevljane povratnike, niti same Garevljane koji žive u dalekom tuđem svijetu.

O čemu se zapravo radi?

Dvadeset godina nakon ratnih stradanja  u Garevcu je prisutna neograničena sloboda kretanja, , mnogobrojne uređene i obnovljene kuće, cestama klize najmodernije svjetske marke automobila... Jednom riječju – neometan život povratnika. Na prvi pogled, da. Ipak, kad se malo dublje pogleda, nedostaje nešto bez čega niti jedna zajednica ne može opstati, pa tako ni naš napaćeni i krvlju zaliveni Garevac, a to je SLOGA i ZAJEDNIŠTVO!

Zašto je tomu tako? Pokušao sam pronaći odgovor u susretima i razgovorima s tolikim osobama, ali nažalost, bezuspješno.

Kako primjećujem, Garevljani su podijeljeni u više grupica kojima vladaju dvojica ili trojica moćnijih pojedinca, i to je velika bolna točka Garevca. Teško mu je i jeca, ali ga nitko ne čuje i ne razumije. Svi su u pravu ali krivca nema! Suočavamo  se  s tom situacijom, ali se ne pitamo kako smo uopće došli do toga?

sve garevacke zgrde


Veliki pokazatelj naše nesloge bilo je i ovogodišnje obilježavanje garevačkih obljetnica gdje je bilo priče o organiziranju Župnog sijela. Osim jednog sastanka na kojem  se ta tema pokrenula, stvar se nije dalje konkretizirala. Svi su se već nakon uvodnih riječi okrenuli sami sebi. Ukoliko se pak organizira nešto privatno, kao na primjer pokrivanje kuće, sahrana, posveta kapelice ili Zlatna misa, tada smo u mogućnosti ugostiti i po nekoliko stotina osoba. Zašto smo tu tako jaki, a kada se radi o nama i nečemu našem zajedničkom onda nas nigdje nema?

Na ulazu u selo još 2007. godine postavljena je dvojezična ploča gdje je prvo ćirilično pismo. Da li ovo danas nekom smeta ili je postala svakodnevnica pa je  možda i ne primjećujemo?

U Jakešu nije tako. Iako je tuđin tom malom naseljenom mjestu potpuno izmjenio ime, unatoč tome šačica ljudi drži do svog i na ploči je prvo latinični natpis JAKEŠ, a dole niže ćirilični: općina Vukosavlje.  

Da li i mi imamo pravo na to? Da li postoji netko čija je to dužnost, ili, bolje rečeno, postoji li netko u selu kome to smeta i tko uopće u tom smjeru poduzeo neke korake?

Donacije, obnova i povratak su već duže vremena na ovom prostoru postale nepoznanice. O tome se ništa ne priča. Sama riječ povratak kraj je svih započetih priča.
Naši ljudi, koji su dobili čast da zastupaju svoj narod, zatrovali su se interesom i, umjesto da podupru povratak, oni nas tjeraju u neslogu i razilaženje.

Općina Modriča je uvela porez na nekretnine, što znači na kuću i zemljište, a  koji nije baš malen. Prosječna obitelj bi trebala plaćati od 50 do 100 KM godišnje. Porez se plaća u dvije rate i to prva krajem travnja i druga krajem prosinca. Ukoliko se ne uplati u određenom vremenskom periodu, zatezna kamata je 0.04% za svaki dan zakašnjenja.

porez

Da je i sama priroda u Garevcu promjenila svoju ćud, govori i sljedeća činjenica.

Ljeto je u tijeku i temperature su iznad 35 stupnjeva, a u Garevcu nema komaraca i muha. Sjećam se, i nije bilo tome tako davno kada je rijeka Bosna za nas, a posebno za Modričane bila glavno izletište. Tu se kupalo, kampovalo, pecalo i uživalo pored velikih zelenih površina na kojima je pasla mnogobrojna stoka uz ciku i viku razigrane djece. No, danas je u Garevcu sve drugačije. Ljudski um kao da namjerno  pokušava ili uništiti prirodne zakone ili ih prilagoditi svojim ekonomskim prioritetima.

Trenutno se to najviše osjeća na rijeci Bosni. Od nekada čiste, ribom bogate snažne i plovne rijeke, danas je postala onakava kakva odgovara tuđinu.

rijeka bosna

Ljudske raznorazne kalkulacije, a sve u domeni financijske dobiti, i rukama i strojevima danonoćno grabi po njenom koritu nemilosrdno crpeći njeno bogatstvo. U prvom redu je to kvalitetni šljunak kojim se slabo koji kraj mogao pohvaliti. Na stotine hektara zemlje je izrovano i odveženo tko zna na koje područje.

Čak su im „ruku pomoćnicu“ pružili i pojedini Garevljani koji su za šačicu novca iznajmili svoje njive za odlaganje tog dragocjenog garevačkog kamena. Uz to, ne da su samo dali svoju njivu, već se tuđin proširio i zauzeo veliku površinu gdje su odložene tisuće kubika šljunka.

I dok garevačko prirodno i Bogom dano blago tu stoji i čeka na daljnji prijevoz, Garevljani (kao i oni koji su iznajmili svoju njivu) ostaju bez pitke vode i prinuđeni  su svake godine ponovno produbljivati i kopati nove bunare, jer su im odvozom šljunka uništeni izvori i smanjena vrela pitke vode.

sljunak na bosni

Nadalje, željeznička pruga koja prolazi kroz Garevac bila je nekada glavna prometnica BiH sa svijetom. Njom su vozili najmoderniji vlakovi kao što je bio OLIMPIK Expres ili teretne kompozicije koje su imale po tko zna koliko vagona natovarenih ugljenom i ostalim teškim rudama koje su iz BiH odlazile na daljnju preradu.

Danas njome prometuju željeznice RS-a i to dva lokala. Jedan je s jednim a drugi s dva putnička vagona koji prometuju iz Mađarske do Doboja. Teretnih kompozija je nešto manje i prometuju po potrebi.

Doduše, ovo nisu uništile ljudske ruke već ljudski razum!

Ljudski (ne)razum se „poigrao“ s još jednom, za strance svakako „zanimljivom“ idejnom projektu. U pitanju je prijelaz ceste preko željezničke pruge. Naime, mada je sve bilo ponovno postavljeno u funkciju, tu više nema zaštitnih branika niti električne signalaizacije. Očito je to nekim domaćim „indijancima“ smetalo pa su to sklonili po kratkom postupku. Iz toga razloga su sada vlakovi dužni stati prije prelaza ceste preko tračnica, zatim dati zvučni signal i tek onda ponovno krenuti. Nekada se dogodi da vozač lokomotive čak i rukom pokaže da možete preći prugu, a to je u današnje vrijeme više nego tragikomično a za strance iznenađujuće jer tako nešto nigdje u svijetu više ne postoji.

prijelaz preko pruge


Slična je situacija i s garevačkim društvenim objektima.

Spomen - kapelica „Burića štala“ morat će još dugo čekati da joj ovo ne bude samo mrtvi naziv na papiru, već da tako i izgleda. U početku se vrijedno i marljivo dan i noć na njoj radilo, a onda se odjednom  stalo i tko zna koliko će se još dugo čekati na izradu spomenika i oltara. Oni koji se o tom objektu brinu trenutno nemaju motivacije ni pričati o tome a kamoli nešto konkretno započinjati.
    
Društveni Dom trenutno služi samo za sahrane. Pomoćni objekti su obnovljeni ali prazni osim Čitaonice i Ureda MZ. Otvorena kuća je više zatvorena nego otvorena, a školu pohađa 5 učenika od kojih su samo troje Garevljani. Školske prostorije koje nemaju ni cementne glazure a kamoli parket, laminat ili pločice daleko su od onoga što bi se nazvalo normalnim uvjetima za djecu.

garevacka skola

Pošta više ne radi i nije se adaptirala od kada je izgrađena, a bilo je to davnih osamdesetih godina.

Garevačko igralište prepušteno je samo sebi. Umjesto mladih nogometaša po njemu trče ovce. Stative za mali nogomet koje je GIP donirao Garevcu stoje i čekaju neka bolja vremena kao i novouređena svlačionica. Trenutno se tu na zelenom travnjaku kako smo ga od milja zvali igra samo fudbal.

garevacko igraliste

Duševna bolnica na Mašinskoj je prepuna kao i Pustara na kojoj je izgrađeno preko 5000 obiteljskih kuća.

Trgovine nema! Prije rata imali smo šest trgovina mješovite robe i jednu poljoprivrednu. Dvije su bile društvene od Trgoprometa, a četiri privatne kao i poljoprivredna. Poslije rata imali smo jednu trgovinu i dva kioska od kojih je jedan ostao i radio do kraja 2011. godine, da bi se na veliko zadovoljstvo pojedinaca zatvorio i prestao s radom. Usluga kao i nabavka potrepština bile su na visokoj razini. Ako je nešto trenutno nedostajalo,  u toku sat ili dva to je već bilo nabavljeno i kući dostavljeno. Čak smo u kiosku imali i uslugu doplate mobilnih bonova.

Sada se za kruh ili litru mlijeka mora ići čak u Modriču. Nama koji tu dođemo i boravimo nekoliko dana to ne pričinjava veći problem, ali što je s onima  starijima koji nemaju automobil i ne voze bickl ili kada zapada snijeg kao što je bio prošle zime.

Uglednijim predstavnicima MZ ne pada na pamet da predaju zahtjev Općini Modriči za otvaranje jedne mobilne ili čvrsto stacionirane trgovine. Prostorija zato imamo ali nemamo ideja, ili ih ne želimo iznositi u ime mještana.  
 
Uostalom, danas i onako nitko ne misli na stare i nemoćne  već samo na sebe i svoju obitelj. Nema više zajedništva niti ljubavi jednih prema drugima.

Ako pak pogledamo dalje, vidjet ćemo da se nešto slično događa i s garevačkim plodnim poljima i oranicama. Sada ta polja obrađuju oni koji nikada zemlju obrađivali nisu.

oranica


Od nekada urednih i uglednih polja zasijanih raznim i najkvalitetnijim usjevima, danas se sije samo jedna žitarica čiji rod ni jednu noć ne prenoći u Garevcu, a o uzgoju stoke da se i ne priča.

Ništa bolje nije ni u crkvi, jedinom mjestu na kojem se svi mještani okupljaju . Mada je vjera naš najveći magnet koji privlači sve podjednako, ipak se i tu osjeća hladnoća vjernika. Sada se i tu gleda gdje i do koga će se sjesti, kome se ruka mira može dati i pružiti. Ako ne dolazite često i sjednete na neko slobodno mjesto, zna vam se dogoditi da vas određena osoba podigne s riječima da je to „njeno mjesto“. Ukoliko se kojim slučajem začuje dječiji plač, smijeh ili ispruženi korak, svi će se istovremano okrenuti kao da im to smeta, jer su zaboravili da su do jučer  imali svoju djecu i unuke kojima nitko ništa nije smio prigovoriti.

A kako stoji stvar s našim internetskim portalima? Ako to još nije svima poznato, Garevac ima tri portala! Jedan za visoko obrazovane osobe, drugi  informativnog a treći je zabavnog karaktera. Pitate se i vi i mi zar oni ne mogu biti skupa i služiti kao jedan? Ne, ne mogu, jer su već bili skupa pa su se odvojili. A „razloga“ za to ima više od kojih je osnovni „zato što smo Garevljani“!

Zaključak se dakle nameće sam od sebe: za Garevac su zaista došla neka nova i teška vremena. Nitko više ne misli na njega, a kamoli na one kojima je potrebna pomoć, ljubav i draga ljudska riječ utjehe i ohrabrenja.

Nije bilo tako davno kada sam uz božićne blagdane od strane GIP-a poslao dvije novčane donacije u vrijednosti od 600.00 CHF  koje smo podijelili obiteljima Brune i Dijane Kovač i Ilije i Zore Perak, a za uskrsne blagdane pomoć u novcu, hrani i kućnim potrepštinama u iznosu 750 KM uručili smo Ruži Tokić, Ivki, Ivi Bajić i obitelji Lucije Perković.

Osobno vam mogu reći da su ovo skromne, ali veoma vrijedne pomoći našim mještanima, posebno obitelji Lucije Perković koja živi u veoma teškim i lošim uvjetima, bolesna i vezana uz krevet za koju mnogi i ne znaju.

Zbog svih tih naših karitativnih i humanitarnih aktivnosti do nedavno smo bili primjer drugima, a danas, kada smo došli do samog vrha, stali smo, klonuli i pošli unatrag. Ne zbog nas već onih imućnih koji se nama i našem radu ismijavaju. Zašto je tako? Teško je dati pravi odgovor. Često puta zaboravljamo da nam je život kratak te da nam je svaki novi dan od Gospodina darovan dragocjen i da ga trebamo znati proživjeti u zajedništvu jedni s drugima.

Stoga, dragi moji Garevljani, stanimo, razmislimo, pružimo ruku jedni drugima, udružimo sebe i svoje snage, okupimo se oko jednog stola i pođimo zajedno jer još nije kasno, ali ako se ne pokrenemo, moglo bi biti.

I na kraju jedna strofa od (jedne moje) buduće pjesme:

„Noćas mislim na Garevac,
Neka ga čuva dragi Bog.
On mi je sve na svijetu,
i zato osjeća moju bol!“

Za GIP piše Mišo Perak

Prenosimo komentare koji su bili postavljeni na staroj stranici:


Zdenko Barbarić  - Bolna činjenica, 2012-09-04 06:34:01

Poštovanje,

sve navedeno je na svome mjestu i kritika i pohvala su svima nama potrebene.
Na pitanje "zašto je manje zajedništva"? Imamo mi svi svoje odgovore i spoznaje a vjerujem da je kod mnogo nas zajedničkoga da je prisutna nemoć pri realizaciji jednoga ili drugoga projekta. Nedostaje nam snage u ovo brzo vrijeme življenja za dodatna opterećenja i sve će tako biti dok ne shvatimo da pojedinačno možemo mnogo napraviti ali niti blizu kao zajedno, kao što su naši preci činili i radili, oni su imali snage i životnoga duha u mnogo težim i surovijim vremenima stati čvrsto na svoj prag i čuvati svoje. Po pričama često nisu niti za svoga tijela imali hrane a kamoli za još članova obitelji su ipak djecu rađali i borii se za svoje bližnje pomagali i podržavali.

U najteže vrijem smo bili skupa i trebali bi smo se toga prisjetiti i tako i sada živjeti, svoje voljeti a tuđe poštivati.

Odpjevaše Begići podavno "Nije bogat tko ima volove nego tko ima sinove" dokle god nema sinova Posavine nemamo niti bogatstva. Znam da ja koji ne živim u Posavini imam drugačiji pogled na probleme i poteškoće sa kojima se moji ljudi svakodnevno susreću ali to nije razlog da nemogu moje mišljenje iznijeti pa čak i ovdje.

Vjerujem da je dosta toga moguće postići za bolje sutra ali samo ako napravimo početak i ne vraćamo se stalno na "prije".

Za ovaj put toliko, čuvao vas i vaša razmišljanja pratio naš svevišnji duh koji je naš narod i u težim mukama pratio i podržavao.

Srdačan pozdrav
Zdenko Barbarić