Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Čet08222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Put “nade i osvete” Iz dnevnika Ante Adžamić

Garež, ogarica, ogarak garevina... Garevac. Selo koje davno iz pepela niče. Priča se kao barjak prkosa vijorila, lebdjela od koljena, kao granitni most spajala i čeličila pokoljenja: Ko zna kada i odakle buknula silovita vatra, plamen progutao i šume i  kućerke.....Ostale ogarice, ostale ruke mrke kao garež. Ostade i ime GAREVAC ostade htijenje da se preko trnja – ljudski ka zvijezdama hodi ……. Iza druge garevačke vatre, iza vatre što planu iz najmračnije osvete, ostale još bolnije rane.

Iz svih hrvatskih sela u Posavini tuga se u Garevcu sklupčala u veliko klupko, koje su osvetnici uzaludno umotavali u veo tajni.

Htjeli su da u ovom selu klicu poroda zatru; Više od 500 ljudi mahom mladića i starijih osoba na prijevaru su zarobili i zatvorili u Burića štalu. Kada su ih privodili, govorili su da će se vratiti a bio je to put bez povratka.

Mučki, u bolnogluhim noćima, osvetničke su ruke pokosile mladost, tri dana disala je zemlja između masovnih grobnica, iznad velikih trapova smrti u šumama na Pašincu; krv je bojila matice rijeke Bosne i Save kao što proljetna zora rumenilom ozori bistrinu zavičajnog neba ……….

garevacka stara kuca

Stara garevačka kuća djeda Ivice Gagulić

Ni saslušanja, ni suda, a rat je bio okončan ..... Ni glasnog jauka da boli olakša, ni križa ni reske kletve. Ni cvijeća, a bio je  kraj svibanja, ni mise zadušnice, a rane su bile neprebolne. U golemom, crnom klupku tuge Garevac je " skovao osvetu "; najprije se nekako očajnički održao, a potom prkosno ukorjenijo u dobroćudni dlan posavske ravnice.  Izdigao se preko mrtvih, prebrodio i Scile i Haribde, razbukrio novu mladost i novi život, ponosno se razlio od Bosne do Maksimuše, od Pustare do Čardaka i Kladara; pobjedonosno hodeći čak do Modriče stigao... I zapjevali su Garevljani prkosno onu pjesmu o selu pored pruge u kojem uu pred pjesmom umrle sve tuge. I onu pjesmu “Garevušo, šećer namigušo, zašto si me ostavila dušo!“
A nigdje čini mi se - toliko naočitih, tankostasih, svilenokosih garavuša, nigdje više šeretluka.

Niti jednog Garevljana bez nadimka, svako prezime ima i drugi naziv; selo se primjenčilo ne da ponizi i ismijava svoju čeljad, nego da ih - od milja - uzvisi i lakše prepozna.

To se Garevac dušmanima i pošalicama "osvetio ". "Osvetu " vraćao i svirkom vrsnih violinista i šargijaša. Sjećam se one davne večeri kada se kasnih 50-tih u selu  pojavila prva gitara. Na priredbi u zadružnom domu, uz mutnu svijetlost fenjera, »učo« Livio je najprije izmamio čuđenje (»bože prosti, kolika je šargija«), a kada je u dalmatinskoj pjesmi stigao de refrena »već to su gaćice moje Marice«, Garevljanke se nekako ispod oka zagledale i kradomice krstile.

U Garevcu se začela i mlinska privreda; od Kruščika do Obala danonoćno su mljele vodenice, ovdašnji mlinari imali su pune ruke posla jer su na "baer " s meljajom stizali i " težaci«  iz gradačačkih sela. Ispod kola i tumbasa grmila je rijeka Bosna, a u mlinovima i oko njih bujao život, tekla šeretska priča. (Nije se ni dogodilo ono što se u priči mlinara nije spominjalo), žrvanj je dugo, dugo odolijevao naletu »elektrike«.

Ipak, prije 35 godina u mirovinu odoše garevačke lampe-gasare, među prvima u modričkom kraju Garevljani " opasaše " srce sela asfaltnom trakom ( bilo je to u proljeće 1972 godine ) . A u stilu krilatice " Uzdaj se u se.... "  stigao je asfalt do gotovo svake kuće u Bajama i Gornjanima.....

Prije 35 godinu u Garevcu je započeo moj učiteljski staž. Snebivao sam se, jer sam sa svojim đacima kako se ono kaže, koze čuvao. Kad sam pošao na posao – sjećam se – majka mi nekako skrušeno reče: »Školu si završio, ali nemoj da se uzdižeš nad svijetom. Uči pošteno garevačku dječurliju, a uči i ti od Garevca....«

I učio sam djecu. I Garevac je učio mene; davao Garevcu, Garevac davao meni.

I često sam ovo selo vidio kao veliku, otvorenu knjigu tuge. Činilo mi se da ovdašnje majke zatvaraju prozore čim sunce legne za Trebavu; valjda su željele da zauvijek zabrane ulazak novih jauka u njihove domove. Hitajući ranim jutrima u školu, počesto mi je izgledalo kao da će selo vječno drjemuckati ošinuto surovim bičem prošlosti; činilo mi se da cvile i drvena volovska kola, i čekrci na bunarima, i okna što su se sklapala prije dolaska noći kao krunica trave »mlječike» prije kiše i mraka. Promišljao sam u dugim noćima kako ovdje život teče sporo, kako mili kao mutna voda.

Na sreću iz velike garevačke knjige svakodnevno sam učio kako se i bol bez kraja liječi -"radom i praštanjem"- Čitao sam iz te knjige kako se selo-stradalnik prkosno diže iz prašine i gliba, iz ponjavica i opanaka.

Prvi su u Bosni i Hercegovini Garevljani započeli ručnu proizvodnju cigle opeke, malo je sela u Posavini koja su imala onoliki broj suvremenih kuća, toliko traktora, kombajna, kamiona i automobila. Izgradili su najljepšu crkvu, kao temelj duhovnosti, kao vječnu i rječitu poruku da žele vječno u dobrosusjedskim odnosima opstati na svojim ognjištima.

Slikari posavski i Garevac su  pravom osvojili  epitet «Posavske Hlebine« - ovjekovječiše krasote zavičajnih krajolika, a ovdašnji amateri pomno su čuvali bogatstvo folklora i drvenih narodnih običaja. U MZ su, ouči ovog besmislenog rata, planirali nove »osvete«: postavljanje ulične rasvjete, izgradnju manje fabrike na lokaciji stare škole, proširenje telefonske mreže, uređenje prostora za odlaganje smeća itd.....

Svijeća dogorijeva, noć odmiče u gluhom dobu,a nigdje odgovora na pitanje: kada ćemo opet u bajkovite Baje, u lugove Lužana, u mirisno trnje Trnjana u Gornje polje Gornjansko?

Završavam ovu stranicu dnevninka i – mada će uskoro nova zora – san nije ni na pomolu. Kada sam nekad hrlio da učim bistre mališane, Garevcu sam hodio iz tri pravca: biciklom kroz Trnjane ili Lužane, a pješice preko Bara.

Sada – kada uplovim u nemirno tužne sanje – stotinu staza vodi ka ovom selu.
To su putovi moji.

Iz Dnevnika Ante Adžamić, preuzeto iz Posavskog Glasnika