Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Pet09202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Anto Bajić "Bišćan"

Poratno dijete Garevca Anto Bajić, zvani „Bišćan“, upalit će za Božić jedno novo svijetlo u Garevcu i svom domu. Anto  Bajić rođen je 14. prosinca 1946. godine u Garevcu. Poslije završene srednje škole u Modriči davne 1969. godine napušta svoj rodni Garevac i odlazi u Zagreb gdje živi do današnjeg dana, do polovice prosinca 2011. godine.

anto bajic biscan1970. godine Anto je okrunio svoju ljubavnu vezu sa svojom izabranicom mladom gimnazijalkom Nadom Jagustin - „Jaranovom“ koja s njim polazi u Zagreb na studij prava. Nažalost, njena velika želja da postane pravnica nije se ostvarila, jer se nije moglo u isto vrijeme učiti, graditi, raditi i rađati. U braku su dobili troje djece, kćerku i dva sina.

Svoj radni staž Anto počinje u „Industrogradnji“ u Zagrebu gdje ostaje do 1978. godine kada prelazi u bolnicu Vrapče gdje ga već čeka supruga Nada koja je tu došla još 1971. godine.  I tako Nada i Anto iz dana u dan u toj bolnici ostaju cijeli svoj radni vijek.

Nada s 40, a Anto s 33 godine rada ostaviše iza sebe veliki broj dragih osoba, kako bolesnika tako prijatelja i radnih kolega, a stekoše svoju zasluženu mirovinu koju su oduvijek planirali proživjeti u Garevcu.

I evo dođe ta godina, mjesec i dan kada se nakon 43 godine vraćaju u svoj rodni Garevac za njih, kako kaže Nada, najljepše mjesto na svijetu, a uz to ona dodaje i onu staru narodnu krilaticu „Svaka ptica svome jatu leti“.

Obadvoje su već davno donijeli odluku da svoju Posavinu i lijepu Bosnu i Hercegovinu nikada neće zaboraviti niti svoje korijene ostaviti.

Politika ih ne zanima pa ni to što dolaze pod vlast Republike Srpske.

Najteže im je palo to, što se ne mogu vratiti na svoj stari prag u Antine Baje, jer Antino očinstvo nije podijeljeno pa nemaju svoj dio zemljišta na kojem bi, kako kažu, s radošću i u stare dane svoj dom sagradili.

Isto tako imali su malo sreće i pri kupovini kuće. Kuće su se u Garevcu prodavale tuđinu i u bescjenje, ali kada je treba prodati našem čovjeku onda se tu uvijek nađu razna podmetanja i prepreke. Bili su našli kuću s prihvatljivom cijenom, no drugi je kupiše samo s ciljem da njih odbiju.

Bilo kako bilo, Nada i Anto su sada sretni. Anto jer je došao na ženino očinstvo, a Nada jer je kupila kuću od svog brata. Kada brat neće i ne vidi povoljne uvjete za život u svojoj kući i svojoj očevini neka onda žive oni koje to raduje.

Anto je nekada bio jedan od najboljih igrača „NK Mladosti“ iz Garevca te ima novu priliku da ponovo pokuša stvoriti neku ekipu na garevačkom zelenom travnjaku. Koliko mi je poznato i sin mu je vrsni igrač, stoga postoji mogućnost da će Anto zvani „Bišćan“  barem jedanput godišnje uz blagdan Iline organizirati nogometni turnir.

Vjerujem da će Anto imati dovoljno vremena da se u svom velikom i uređenom dvorištu poigra i sa svojih četvero muških unučadi, jer kako doznajem jedan od njih već plače kada djed pođe u Posavinu s riječima „Dido kupi mi tamburicu“ i već zna za pjesmu: „Volim svoju Posavinu“, kao i onu „Od Brčkoga do Dervente“ iako to mladome zetu i ne pričinjava neko posebno zadovoljstvo.

Već tri godine za redom svi skupa dolazimo u Garevac za blagdan Sv. Ive i to je djeci nešto veličanstveno kaže Nada, to je za njih nešto nedoživljeno. Onolika vatra, mašala i zajednički domjenak koji je za sve besplatan za njih je nešto posebno o čemu se poslije dugo, dugo priča.

Na moj upit: „Kako je to Nado moguće da ti možeš ostaviti svoje unuke i doći živjeti ovdje, a drugi kažu kako ne mogu doći jer im je teško ostaviti unuke“?

Nada kratko, ali pomalo i ljutito odgvora: „Lažu, to nije istina. Oni njima samo smetaju. Danas svatko voli živjeti svoj život i zašto da ja njima ili oni meni smetaju. Mi smo imali svoju kuću i živjeli smo odvojeno, a pravovremeno smo kupili i gradilišta za svu svoju djecu pa neka sebi grade kuće kada budu bili spremni za to jer ne želimo da jedni drugima smetaju.

Mnogi naši Garevljani pa i moji bliži još uvijek žive u Zagrebu i čekaju nečiju pomoć, a neće da se vrate živjeti i obrađivati svoju zemlju, jer su zaboravili da nas je ta ista zemlja i othranila. Mnogi su se za ovo kratko vrijeme promijenili i pogospodili.

Meni je izuzetno žao mog sina Roberta rođenog 1972. godine koji je mlad obolio i za kojeg će se teško naći lijek, ali i on se slaže s nama da mi živimo tu, a on će nam dolaziti kad god za to bude imao mogućnosti.

Robert je rođen u Zagrebu, ali obožava izvorne pjesme i rado čita zapise o događajima u Burića štali.

Kćerka mi često zna reći: „Mama, mirne duše ćeš gledati s neba da se ta kuća neće prodati dok sam ja živa, jer tko garantira da moja djeca neće biti inžinjeri i da će slučajno dobiti posao u Modriči i živjeti u kući svoga djeda Ante.“

Mi danas imamo svoj život kojeg ćemo živjeti ovdje u Garevcu. Svakako da ćemo otići i kod njih kad god to budemo htjeli, a ljeti ćemo otići i na more jer imamo veliki broj prijatelja koji će nas rado udomiti, a ujedno želimo i ostatak svog života lijepo i ugodno proživjeti.

Neki od naših prijatelja i radnih kolega ne mogu razumjeti našu namjeru i daljnji život ovdje u Posavini.

Kažu: „Pa kako ćete tamo živjeti bez vode, kupatila i svega onoga na što ste godinama ovdje navikili i naučili?

Ne znaju oni, kaže Nada, a ne želim im ni govoriti da je meni draži jedan prespavani i započeti dan u Posavini već u Zagrebu cijeli provedeni tjedan.

Na upit što misli o kardinalovoj teoriji da bi se u BiH i Posavinu vratili mnogi muškarci, ali da žene to ne žele?

Nada odogvara: „Ne mogu na to pitanje odgvoriti jer je kod mene situacija sasvim drukčija, ali potvrdit ću onu njegovu izreku „Gdje se vrate bake vratit će se i unuci“, pa Bože daj da tako bude i kod većine naših Garevljana.“

I na kraju našeg razgovora Nada poručuje svojim Garevljanima da se vrate u Garevac, jer kaže kako je svugdje lijepo, ali je najljepše u svom domu, rodnom Garevcu, i neka ne zaborave onu krilaticu „Svaka ptica svome jatu leti“ pa neka i oni nama dolete. Mi vas čekamo. Dođite!

Za GIP piše Mišo Perak

###BLANK###