Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon10142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Srce boli a duša pati

srce puca

"Puno je patnje, boli, tuge i nepravde učinjeno mome narodu...O Bože moj, tebi se utječem, rane naše zaliječi, zacijeli. Od svih neprijatelja spasi nas, oslobodi...svojom desnicom štiti nas....

 

Molim Te Bože moj, da nas i našu djecu ubudućnosti zaštitiš od svih zala, zloga...

Moj Pećniku, djedovino i oca moga, tu me majka rodi i svojim mlijekom zadoji...dome moj, ljubavi moja..."suze i krv tebe natopiše". O selo moje tugom obavijeno, dome ljubljeni....  

Stojim na pragu kuće, a tuga srce steže, i suza kanu. A kuća, uništena, bez vrata i prozora, sve je pokradeno ili popaljeno, osjeća se miris paljevine. O Bože moj, kako to sve jadno i tužno izgleda. U sebi pomislih... o, Bože moj, što im skrivismo da nam ovakvo zlo urade, "koje sorte biješe to ljudi, kakavi su to zlotvori"...                       

O, Bože moj... narod iz sela protjeraše, domove naše uništiše, popališe...srce boli , a duša  pati...Zlotvori, učiniše veliko zlo, a da nitko za to učinjeno zlo, nitko ama baš nitko "NIJE ODGOVARAO". O, Bože moj, to se zaboraviti nemože...Molim Te Bože moj, da nas i našu djecu  ubudućnosti zaštitiš od  svih  zala, zloga ...

A pred kućom šljiva i jabuka u cvatu. Tišina, u meni nemir a u srcu bol i tuga, i opet suza kanu. Selo moje pusto, uništeno. Nepoznati, tuđinci tumaraju našim selom, našim putevima i našom zemljom. Naša polja, voćnjaci zarasli, nema tko da ih obrađuje. Nečuje se ni lavež pasa, a nema ni pijetla moga da kukuriče. Nema roditelja, moga brata, sestre, ni rodbine, nema ni mojih susjeda, nema dječije igre, nema radosti, veselja i pjesme...Tužno i bolno, srce jeca, duša boli, a iz oka suza kanu. A iz usta riječi Bože moj, molim te, snage daj, da oprostim "ali Bože moj, to zlo koje nam uradiše, zaboravit se nemože".   

A lagani povjetarac milovao mi je obraze, a sunce ih grijalo, osjećao sam se kao u majčinom zagrljaju, siguran, ni sam neznam zašto. Na tren sklopih oči, jeza me hvata, strah... Uskrs se bliži, kroz misli mi dođoše slike, sretnih dana... igru djece u dvorištu, lajanje moga šarge, kukurikanje pijetla i rokćanje prasića. Na tren, kao u daljini čujem zov moje Marije, ručak je gotov....I onda slike rata i naš "Križni put" i opet tuga i suza kanu, osjećao sam se sav slomljen, nemoćan...legao sam na zemlju i plakao kao malo dijete.                              

Puno je Uskrsa prošlo. Svako sjećanje na Uskrs 92.god. dušu mi para, ništa više nije kao prije. Zlotvori nas protjeraše...Naši očevi i majke, u tuđem svijetu, venu i uvenuše. Nadahu se danu da osvane...dan povratka, da svoj mir nađu u Pećniku na svojoj rodnoj grudi u Posavini. Svi su imali tu želju, nekima je ispunjena. Ali mnogi ne dočekaš dan, u tuzi i boli za svojim domom, rodnom grudom, i svojim naj milijim... srce je puklo nije izdražalo, nisu vidjeli svoj porušeni dom...Grobovi naših naj milijih razasuto je po tuđem svijetu, svoje počivalište nađoše u tuđini...A i oni su željeli, samo svoj mir u Pećniku u Posavini...Biti svoj na svome...

Bože moj, suze i bol nemožemo skriti, neki bi da se zaboravi "oprostiti ja,... ali, životi dani za svoj dom i narod i zlo koje nam uradiše to se zaboraviti nemože"...

O Bože moj, "blagoslovi, budi štit i utočište" mome narodu, ma gdje bili...
 
Za GIP piše Anto Aničić