Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sri10162019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Promišljanja

Živimo u vremenu krize autoriteta

U ljudskoj povijesti  je opće poznato da, kad god se u društvu počnu mijenjati vrijednosti ili jednostavno urušavati postojeći susatv vrijednosti, dolazi do pojave sveopće pobrkanosti u kojoj ljudi gube kompas. Najprije se, narodski rečeno, pobrkaju značenja autoriteta, uzora ali i idola. I onda nastaje sveopća konfuzija.

autoritet ilustracija 900

Piše: Anto Pranjkić

Složit ćemo se da današnje vrijeme jeste vrijeme u kojem se sve više i više divimo idolima, pa ih čak, rekao bih, nekritično i obožavamo. A to sa sobom nosi duh komercijalizacije, idolomanije i idolatrije koje u posljednje vrijeme sve više razaraju ono kreativno, vrijedno, jednom riječju pozitivno u našem društvu.

Veliki je broj ljudi koji su živjeli na ovoj zemlji, a koji su bili toliko kvalitetni da nam mogu biti svojevrsni životni uzori. Imamo li ih danas? Pitamo se kako odabrati uzora? Uzor nam može biti samo ona osoba koja ima slične vrijednosti našim vrijednostima. Dakle, samo ona osoba koja svojim djelovanjem u nama budi pozitivne osjećaje. Dakle, uzor nije isto što i autoritativan čovjek. Ovaj posljednji je zapravo osoba koja bi trebala biti mudra, stručna, pravična, osoba čije prosudbe slušamo i slijedimo. To su osobe koje su postale autoriteti svojim sposobnostima, znanjem, rezultatima...

Naše društvo se u posljednje vrijeme nalazi u velikom problemu. Ono se sastoji od niza interesnih i socijalno profiliranih skupina, i u tom se smislu ne može niti očekivati postojanje jednog autoriteta kojega bi gotovo svi uvažavali i priznavali. Samo bi oni autoriteti koji se temelje na nekim univerzalnim etičkim načelima, kao što je na primjer pravičnost, trebali biti i autoriteti društva, ali treba biti realan i shvatiti da to danas nije izvodivo, jer takve autoritete je uistinu teško pronaći.

Mislim da sam prestar za idole, a uzora imam jako mnogo. Uvijek sam ih imao. Autoriteta nemam, onog potpunog kojem bi mogao povjeriti sovj život. Jedini vrhovni autoritet je moj Bog, jer teško ćemo nači autoritet u smislu dosljednosti, integriteta, znanja, stručnosti, pravičnosti na ovoj zemlji, a toliko su nam potrebni pogotovo u ovo nemirno vrijeme.

I zato mislim da u ovom vremenu krize autoriteta trebamo posegnuti za onim ljudima koji će nam, bar donekle, svojim pojavama osigurati osmijeh na licu i koji će biti sposobni i skloni zaista raditi za opću dobrobit, a ne samo za neke uže interese ili za sebe. Trebamo one ljude koji se neće „prodati“ za „šaku dolara“, a uvjeren sam da takvih ima, pogotovo među mladima, koji nisu imali priliku krenuti krivim putevima. Treba im dati tu priliku. Omogućiti im šansu da postanu autoriteti u pravom smislu riječi. A dok se takvi ne pojave u našem društvu i dalje će vladati svojevrsna „kriza autoriteta“.

Za GIP piše Anto Pranjkić