Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sri11202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

KAKO IM OPROSTITI… KAKO?

Ulazi u bolnicu roditi svoje cetvrto dijete, govori povišenim glasom, a da to i ne primjecuje, jer povišen govor bio je cudna i neshvatljiva molba lijecnicima. – Molim Vas, kad rodim ovo dijete, nosite ga daleko, daleko od mene, ja ga ne želim vidjeti ...

Čudna i neshvatljiva molba majke. Rodila je zdravu djevojcicu – brzim pokretom dodirnula joj rucice i lijecnici udovoljiše njenoj molbi. Djevojcicu primiše dobri ljudi i dadoše joj ime Ivana.


Zar je to moguce uciniti – ostaviti svoje dijete...moguce je i necemo joj mi suditi. Ta ista majka morala je gledati kako joj susjed ubija muža – kako joj pali njihovu obiteljsku kucu i sili je je s njim živjeti više od pet mjeseci neprestano joj govoreci – tamo gdje je samo jedan naš, to je naša zemlja... Bila je Bogu zahvalna što je na vrijeme sklonila svojih troje djece. Oni ništa ne znaju...Plod prisilnoga življenja s ubojicom svog amuža bila je djevojcica koju je rodila kao svoje cetvrto dijete.

Nisam je mogla ubiti jer ne mogu živjeti kao ubojica, odlucila sam roditi to dijete – a tada neka ga nose daleko, daleko od mene. Poslije Ivanina rodenja, ostala je  u meni još veca patnja, borba i bol. Bila je to borba mene i Boga  - Boga koji oprašta i od nas traži opraštanje, i mene koja nisam mogla oprostiti . – Bože, sve od mene možeš tražiti, ali oprostiti njemu, i njima nikad, nikad... Znala sam da je praštanje jedino rješenje jer u mržnji se ne može živjeti, ipak, dugo je trebalo – nepune tri godine – pomocu i snagom Boga, kojom i mi ljudi možemo oprostiti – potražila sam Ivanu, našla i uzela k sebi...Sretni su opet oni koji mogu oprostiti.

Gledam je kako se bezbrižno igra s bracom i sestrama i ne zna da je njezin otac zapalio našu sad zajednicku, obnovljenu kucu – ne zna ni troje ostale moje djece da je Ivanin tata ubio njihovog tatu – njih cetvero zna o tom nesretnom ratu samo koliko treba znati.


Neka njihova bezbrižna igra u dvorištu obnovljene kuce bude znak nove nade suživota s onima koji se ponovno vracaju u svoju zemlju – u kojoj su se rodili, ali je nikada nisu svojom zvali. Samo nekoiko kuca dalje je i kuca Ivaninog tate – obnovljena i prazna – Ivanin tata se sigurno nece vratiti. Proces opraštanja trajat ce dugo, dugo!


Đuro Zrakć