Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sub10192019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

LJUDSKA PLEMENITOST

Ljudska_plemenitost

LJUDSKA PLEMENITOST

Piše: Anto Pranjkić

Grane mladih borova žalosno su se povijale pod jakim valovima vjetra dok ih je zapljuskivao snijeg. Dolazio je sa svih strana u velikim količinama. Cijela se planina bijelila kao nikada prije. Pamtila je Korina i veći snijeg, ali nikada tijekom padanja nije bilo ovako hladno. Vukovi su zavijali cijelu noć. Osjetili su hranu u blizini, ali su se valjda bojali da se neće „provesti“ kao prošli put.Dok su Korina i još dvije mlade ždrjebice čuvale mlade, ostali su konji kovali planove za obranu. Znali su da je jedini način da obrane mladunče tako da stanu u krug i da se vukovima ne daju približiti. Cijelo je krdo bilo zaduženo spasiti par malih ždrjebadi od pokolja. Bitka je trajala gotovo cijelu večer. No, vukovi su otišli „kratkih rukava“. I ove su noći zavijali duboko u noć kao da su poručivali da neće oprostiti i da će doći te se revanširati. Konji su vidali rane. Jednom je riđanu dobro oštećeno bedro. Vučina ga  ščepao jako i nije htio pustiti. Ostala mu je uspomena na bedru. No, što se može. Iz bitke se ne izlazi baš uvijek neokrznut. Spavao je. Izmučila ga bitka. Korina ga je gledala i pratila svaki njegov pokret. Ona nije mogla zaspati, dok ne osjeti da svi konji iz  njenog krda na Krug planini nisu utonuli u duboki san. A snijeg je padao. Ponadala se da će sutrašnji dan biti bolji.

Probudio ju je trzaj malog ždrjebeta. Osjetila je nemir u svom tijelu. Da, shvatila je. Čovjek je u blizini. Dugo nije imala takav osjećaj. Još od vremena kada ju je stari gazda u Rujanima privezao za kola  i uputio u planinu. Ostavio ju je samu i nikada se više nije vratio. Kolegice koje su dolazile poslije nje u krdo su govorile kako su mnogi Livnjaci odlazili u Njemačku. Kupovali traktore i više im njihovi konji nisu bili potrebni. Bili su dobri ljudi i nisu ih htjeli pretvoriti u paštete ili prodati. Pustili su ih u Krug planinu da se snalaze kako znaju i umiju. I snalaze se. Godinama žive. Lijepo je u krdu. Ponekada, kao jučer, vukovi napadnu, ali obrana je generalska.

- Koliko su samo bitaka pregrmili preko svojih leđa, nitko ne zna broja, prisjećala se Korina. 
- Vukovi su vukovi, ali ljudi... Oni su zli. Vukovi napadaju kada su gladni, a ljudi te napadnu i kada su siti.

Začula je pucanj i konjski vrisak. To su joj prijateljici oduzeli život. Prestala je disati. Mali sin joj se tek probudio. Pomilovala ga je po glavi i njuškom mu dotakla sapi. Željela mu je dati do znanja da će morati trčati. Mnogo trčati. Ta, opet je život u opasnosti. Tu su ljudi.

„Trči sine, trči!“, kao da govori ždrijebetu, odjekivalo je u njenim mislima. Molila se da mali ždrijebac bude brz kako ga pakosni ljudi ne bi ubili. Ako se što njenom malom i dogodi, oprostit će, ali zaboravit neće. Plemeniti su konji.
Oproste, ali tuga i bol nikada ne prestaju. Grabila je kopitama ako je znala i umjela. Prešla brojne kilometre. Srećom, onako izmučena pronašla je zakon iza stijene. Vjetar je bio jak. Nosio je sve ispred sebe. Zebnja u srcu postala je divlja. Malog nema. Nema nikoga. „ O Bože moj, da li je itko preživio?“, zapitala je.

-    Iiiiiiiiiiinj! – dobro je čula. Prvo jako tiho, a potom sve jače i jače.
-    Iiiiiiiiiiinj! – evo ga stigao je do majke. Preživio je. Nije ga izgubila. Bila je najsretnija kobila na Krug planini u tom trenutku.

Sutradan vjetar nije puhao. Kobila i ždrijebe neumorno su trčali oko krvavog mjesta. Vjetar nije mogao odnijeti i sakriti trag velikog zločina . Ljudskog zločina! Korina i ždrijebe potražili su mirnije životno okruženje i nikada više nisu razmišljali o ljudskoj plemenitosti.