Belegijaši

sudnica


Anto Pranjkić
-    Ne znam kako to njima uspijeva, ali postoji mogućnost da ih uskoro proglase za najbolje tradicionalne zanatlije u Jugoslaviji. To bi već odavno i učinili, ali nitko od njih neće u Partiju – zborio je Boško, predsjednik mjesnog partijskog odbora.
-    Molimo se mi našem drugu Titi da nekome od njih i ne padne na um da se učlani u Partiju. Odjednom će nam preuzeti moć, a to ne bi bilo dobro – na iznenađenje svih prozbori Milenko i nastavi: - Ali zato ja imam plan.  To nećemo moći sami napraviti ako nas ne podrže drugovi iz Komiteta.
-    O kakvom to planu ti, Milenko, pričaš. Pa, vidiš da se bogate kao ludi. Basnoslovno zarađuju. Šalju djecu u Zagreb na školovanje, a eno, ima i onih među njima, koji svoju djecu u popove šalju. Postaju nam, bre, opasnost. Non-stop su u crkvi. Dobro zarađuju. Djecu školuju. Čovječe, gdje im je kraj – zborio je Mišo.
-    Pravo veli Mišo. Oni su nama velika opasnost. Možemo li kako kojeg od njih „vrbovati“? Pa, da makar jedan bude s nama. Inače, i mi ćemo biti pod udarom – predlagao je Pero.
-    Belegijaše ne možeš slomiti tek tako. Jedini je način da nekome od njih nešto ponudimo i da nekoga od nas tamo uvalimo – predložio je Ratko.
-    Slažem se s Ratkom, ali kako ćemo mi nastavnici i trgovci to objasniti u Komitetu? – pitao je Milenko.
-    Ne brini se za Komitet. Bitno je da nađemo naše dobrovoljce koji će ući u posao s njima – zaključio je Boško, zatvarajući tako partijski sastanak s jedinom točkom Dnevnog reda: Belegijaši i kako ih slomiti?

********************


Dok su Ilija i Drago pripremali robu za predstojeću sezonu njihov otac Mika je na tržnici u Brčkom prodavao belegije.
-    Belegije, belegije! – odjekivalo je brčanskom periferijom. A kada bi vidio neko poznato lice dozivao ga je i radosno zborio:
-    Zaradio sam Ivi za knjige,  ako Bog dragi da, i Mara će dobiti nove sandale.
Sretan i radostan na kraju radnog dana vraćao se kući s knjigama i sandalama te s slaninom i bijelim lukom što će biti dostatni za nekoliko dana. A onda bi se presvukao i na posao. Pripremao je belegije duboko u noć i gušio se u prašini koju je stvarao primitivni stroj za brušenje kamena. Bio je svjestan opasnosti po zdravlje, ali dječija usta ne pitaju, pa je nastavljao svoj rad. Kada bi završavao s guštom bi popio rakijicu i otišao spavati i tako svakog dana.

*******************


Na autobusnom kolodvoru u Vinkovcima razgovaraju dva prijatelja. Pored njih paketi s robom. Krenuli su u Osijek na kirbaj. Možda se i koja belegija proda.

Marko i Drago dva nerazdvojna prijatelja dobro su radili. Shvatili su da su mnogima „kost u grlu“. Sumnjali su da su dobili i nove neprijatelje.
-    Jeste, jeste, Stijepo je „napojio“ debelog Peru i ovaj se izlajao kako će se netko od njih ugurati među nas da nam otmu posao – reći će Marko.
-    A kako to misle napraviti? – upitao je Drago.
-    Znaš ti, Drago, naše ljude? Boje se. A oni. Oni su lisice. Nastavnici, učitelji, trgovci. Prevarit će nas neuke.
-    Ne mogu oni nama ništa, Marko, ako budemo složni.
-    E, moj Drago, razumijemo se nas dvojica, ali hoće li i ostali? Dovoljno je da jedan popusti i gotovi smo.
-    Ma, valjda će sve biti u redu – nadali su se prijatelji.

**********************


-    O, dobar ti dan, Ivo! Kako si? Nisam te dugo vidio. Kako belegije? Idu, a? Viidm, malom si kupio novo biciklo – ulizivao se učitelj Pero starom Ivi dok je brusio zadnjih 50 komada spremnih za tržnicu u Tuzli.

Ivo nije volio učitelje. Dolazili su i samo odnosili glumeći kako pomažu djeci u školi. Znao je stari Ivo da su zovička djeca dobri đaci. Daroviti. Tako je dragi Bog dao.
-    Nego, učo, kako ide mom Pilji? – upitao je učitelja.
-    Nije loš. Malo mu matematika šepa. Znaš, jedna litra rakije i Pilja će računati kao „računaljka“ – započeo je „bitku“ učitelj Pero.
-    Vidiš, meni ne izgleda baš tako. Kad ja napravim belegija dadnem malom da ih zbroji i odvoji na dijelove. To radeći mora i sabirati i oduzimati i množiti pa i dijeliti. Nikad do sada nije pogriješio.

Osjetio učitelj da je vrijeme za povlačenje pa će nezadovoljno:
-    Joj, moram ići. Hajde, valjda će se Pilja popraviti.

Ostao je Ivo sam i dugo razmišljao: „Nije učitelj došao po rakiju. Nešto drugo njega žulja“.

*********************


Na drugom partijskom sastanku jedina točka Dnevnog reda ponovno je bila „Belegijaši i kako ih slomiti?“

-    Drugovi, bio sam u Komitetu i oni imaju prijedlog. Budući neki autoprijevoznici nisu platili porez kako treba, oni će to „prebaciti“ na belegijaše, a onda… Onda im ne gine zatvor – otvarajući sastanak „grmio“ je Boško. – Kažu u Komitetu da to neće biti teško a kamiondžije dobro „podmazuju“ pa ih treba malo „pomaziti“.
-    Ne bih tako, drugovi. Koliko smo samo puta kod njih jeli i pili. Možda je bolji put onako kako smo se dogovorili prošli puta -  predlagao je Ratko.
-    Ma, Ratko, čuješ li ti sebe? Ja ne mogu vjerovati da to govoriš. Pa, oni su svi neprijatelji. Očevi su im bili u  ustašama. Dobro, ali… Bili su u domobranima. Dobro, ali… Ali, nisu niti s nama. Djeca im se po Zagrebu školuju. Bogati su. Bit će pametniji i od nas. Ja bih to sve  u zatvor – kategorično će Milenko.
-    I ja mislim da s njima nema dogovora. Neka u Komitetu završe što moraju – predloži Pero.

********************


Poslije rane mise pred župnom crkvom razgovaraju belegijaši. Stari Ivo zbori prvi:
-    Neki dan me nešto čudno pogleda učitelj Pero. Ne reče ništa, ali sam ja shvatio da se nešto iza brda valja. Samo, što?
-    Morat ćemo biti oprezni. Pričao mi je Stijepo kako je neki dan napojio debelog Peru i ovaj mu ispričao kako nas komunisti žele zaustaviti u poslu – objašnjavao je Marko.
-    Marko, pa kakav je to naš posao? Mi samo hranimo žene i djecu. Plaćamo porez a svake nam ga godine povećavaju. Pa, što još hoće? – žalosno će Mika.
-    Ne znam, ljudi, vidjet ćemo, ali nije dobro – zaključuje Drago.


**********************

Općinski sudac za prekršaje već ne na svom stolu imao napisanu presudu:

„U IME NARODA ZBOG PREKOMJERNE UTAJE POREZA NA PROMET 16 PROIZVOĐAČA BRUSEVA ZA KOSE (BELEGIJA) IZ ZOVIKA OSUĐUJU SE SVAKI NA PO TRI MJESECA ZATVORA“

***********************


U Mikinim očima suze. Ne vjeruje ni svojim očima: kakva utaja poreza, pa ove je godine jedva i za „bravca“ imao. A sada, eto, i u zatvor mora poći.
Isto su razmišljali i  drugi, samo je stari Ivo imao svoju „računicu“:
„Hvala ti, Bože, neka ovog zla. Neće niti ono vječno. Samo moju djecu učiti više neće. Bože, pomozi meni i mojim prijateljima da nam žene i djeca što lakše prežive dane što slijede. Budi uz nas u trenutcima koji dolaze“.

************************

Prošla su i ta tri mjeseca Belegijaši su se vratili iz zatvora i nastavili zarađivati za kruh. Djeca su završavala škole, fakultete. Došao rat. Kako došao tako prošao. Komunista više nema. Neki su „odapeli“, a neki „odlijepili“. Belegijaša je sve manje među živima, ali njihov duh i danas lebdi Zovikom kojim još uvijek odjekuju riječi staroga Ive: „Ni jedno zlo ne može vječno!“