Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sub08242019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Nikada mi nije oprostila što sam joj preotela srednjoškolsku ljubav

Premijeru filma koji se davao ne bih propustila nizašto na svijetu. Posebice, ako se još uzme u obzir da je u njemu glumio Al Pacino koji je iz više razloga oduvijek bio moj najomiljeniji glumac. Ne samo da sam cijenila njegov rad, već me taj holyvoodski šarmer svojim izgledom neodoljivo podsjećao na mog supruga Dorijana i zbog toga mi bio još draži. Na moju veliku žalost, Dorijan je ovog vikenda bio na poslovnom putu u Švedskoj i unatoč razdvojenosti od nepuna dva dana već mi je užasno nedostajao.

- Ivona, jesi li to ti? Ne mogu vjerovati da se ponovo susrećemo nakon ovoliko godina – odjednom sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenuvši se susrela sam se s prodornim pogledom neobičnih zelenih očiju koje su mi se odnekud učinile poznate….

- Oprostite, nas dvije se poznajemo? – nelagodno sam upitala pokušavajući se prisjetiti gdje i kad smo se srele.

- Zaboga, nemoj mi reći da me ne prepoznaješ?! To sam ja, Vikica. Išle smo zajedno u srednju školu, samo što sam se doduše od tad ponešto promijenila – vedro je odgovorila mlada žena koja je tek td sam opazila sve dotad stajala u redu iza mene. Istog trenutka sjećanje mi se vratilo.

- Oh, Vikice, oprosti mi što te nisam odmah prepoznala. Ali doista izgledaš… nekako drugačije – propetljala sam zadivljena njenom pojavom. Onako vitka i dotjerana doista nije bila nimalo nalik onoj djevojci iz srednje škole. Naočalama koje je nekad nosila više nije bilo ni traga ni glasa, baš kao ni aparatiću za zube koji je tijekom srednje škole na neki način bio njen zaštitni znak. Laneni kostim boje pistacije na njoj unatoč svojoj ležernosti djelovao je prilično skupo a diskretna šminka dodatno je naglasila poznate, privlačne konture njezinog lica.

- No, hajde, pričaj, što čekaš? Želim znati baš sve o tebi? Kako si, jesi li udana? Imaš li djece? –nestrpljivo je stala zapitkivati Vikica.

- Da, udana sam, no Dorijan i ja još uvijek nemamo djece – odgovorila sam.

- Dobro kakav sad Dorijan?! Čekaj, a što se dogodilo s Vijekom? Činilo mi se da ste bili jako zaljubljeni jedno u drugo. Čvrsto sam vjerovala da ćete se jednog dana vjenčati – dodala je na što sam i nehotice osjetila kako rumenim. Vikica je to morala primijetiti jer je već u narednom trenutku pomirljivo dodala:

- Ma dobro, to zapravo uopće nije niti važno, zar ne? Znaš kako se kaže, bilo pa prošlo – naglasila je osmjehnuvši se. – Nego, žuri ti se? Što kažeš da nakon filma odemo nekamo na kavu? – upitala je. Premda me doma čekala gomila neizglačanog rublja u trenu sam donijela odluku. Napokon, na naš susret sam počela gledati kao na prst sudbine i shvatila da nam je ovo možda posljednja prilika da napokon raščistimo neke račune iz prošlosti.  

- Zašto ne? Uostalom, sve ove godine nekako imam dojam da ti dugujem objašnjenje i ispriku jer… Znam da ti se Vijeko jako sviđao a ja sam se uplela. Što je najgore, prekinuli smo nakon samo mjesec dana veze. Dotle si već bila nestala – nelagodno sam započela.

- Daj, Ivona, nije valjda da se još uvijek opterećuješ tim srednjoškolskim glupostima. Istina, bila sam ludo zaljubljena u njega ali tada sam još bila jako mlada i nisam vidjela dalje od nosa – vedro je pojasnila trknuvši me laktom u rebra baš kao što je to znala učiniti nekad dok smo zajedno sjedile u školskoj klupi.

- Da, samo… Dugo me mučila savjest. Mogu zamisliti koliko si morala biti povrijeđena zbog onog što sam ti učinila – posramljeno sam procijedila.

- Kao što rekoh, to je prošlost i više nema nikakvog smisla raspravljati o njoj. Idemo pogledati film a potom te vodim na jedno sjajno mjesto. Može? – s nadom je upitala.

- Ma k vragu sve! Naravno da može. I ja želim doznati što ima novoga kod tebe – vedro sam odgovorila primivši je pod ruku.

Kad sam se te večeri napokon vratila kući na satu je upravo otkucavala ponoć. Na moje veliko čudo moj suprug Dorijan sjedio je u naslonjaču pred televizorom.

- Pa dobro, ženo božja gdje si ti do sad? Već satima te pokušavam dobiti na mobitel. Zabrinuo sam se da ti se nije što dogodilo – ukorio me.

- Oh, ljubavi, oprosti mi, nisam imala pojma da si se vratio. Bila sam u kinu i ondje naletjela na Vikicu, prijateljicu iz srednje škole. Nismo se vidjele sto godina. Pozvala me na kavu. Bilo je tako zanimljivo prisjetiti se školskih dana da smo potpuno zaboravile ne vrijeme. Usput, pozvala sam je da dođe u subotu k nama na večeru – pojasnila sam ljubeći ga. – Jedva čekam da je upoznaš. Zamisli, Vikica je odmah nakon srednje škole otišla na studij u Veronu. Danas je uspješna poslovna žena i kako se čini, pliva u novcu. Ispričala sam joj sve o tome kako uskoro namjeravam otvoriti vlastiti butik i obećala mi je pomoći. Svaka joj čast. Doista je prava prijateljica bez obzira na sve – nešto tiše sam dodala.

- To je uistinu lijepo od nje. Dakle, jedva čekam upoznati tvoju „ razmetnu „ prijateljicu Vikicu – našalio se. – A sada, dođi ovamo, daj svom mužiću jednu pusu. Zaslužio sam, zar ne? – mazno je upitao privlačeći me u zagrljaj…

Kad je nešto kasnije Dorijan zaspao, unatoč prilično ispunjenom danu san mi nikako nije dolazio na oči. Misli su mi se ponovo stale vraćati na Vikicu. Baš dobro da smo napokon sve riješile i da mi, što je najvažnije, Vikica ništa ne zamjera. Doista je prava prijateljica, sretno sam pomislila dopuštajući si da mislima po tko zna koji put ponovo otplovim u ne tako daleku prošlost…

- Hej, to mjesto je zauzeto. Čuvam ga za prijateljicu koja bi se trebala pojaviti svakog trena. Upisala je komercijalu ali se predomislila u posljednji tren i odlučila za ekonomiju – zarežala je vitka, tamnokosa djevojka prvog dana srednje škole kad sam se spustila na praznu stolicu pored nje.

- Oh, oprosti ali… Bojim se da baš i nemam izbora. Druge stolice su već zauzete – odgovorila sam nelagodno se osvrnuvši po prepunoj učionici.

- Da, no, ja se bojim da to uopće nije moj problem – odbrusila je zagledavši se u svoje duge, pomno uređene nokte.

- Lijepi su – zadivljeno sam promrmljala.

- Molim? – upitala je fiksirajući me pogledom.

- Nokti. Doista su lijepi – iskreno sam rekla.

- Hvala. Ni tvoja kosa nije loša. Oduvijek sam željela imati takve kovrče – iznenadilo me kada je odgovorila. – Inače, ja sam Vikica. Prilično glupo ime, ha? – upitala je pružajući mi ruku.

- Ivona. Kao što možeš čuti, ništa gluplje od mojega – dodala sam na što smo obje prasnule u smijeh. I to je bilo to. Nije prošlo dugo vremena a Vikica i ja smo postale prave prijateljice. Premda je Vikica s majkom živjela u obiteljskoj kući u drugom dijelu grada to nas nije sprječavalo da se redovno posjećujemo. Budući da sam u to vrijeme bila prilično sramežljiva Vikičina otvorenost i ležernost su mi doista imponirale. Posebice kada bismo se prilikom izlazaka našle u većem društvu.

- Daj, Ivona, što si se ukočila. Izgledaš kao da si progutala metlu i da sada zbog toga imaš probavne smetnje – opomenula me tako jednom prilikom dok smo nakon škole uz sok sjedile u našem omiljenom kafiću.

- Znam, ali što mogu, takva sam – ispričavala sam se potpuno svjesna toga da je u pravu.

- Kako što možeš? Pa opusti se zaboga! Frajeri ne vole ukočene djevojke. Nastaviš li tjerati po svom možda nikada ne upoznaš svog princa na bijelom konju. Ah, pogledaj onog. Kakav frajer! –uskliknula je besramno odmjeravajući mladića u crnom motorističkom odijelu koji je upravo ulazio u kafić.

- Dobro, možeš li biti još malo glasnija?! Samo me sramotiš – procijedila sam zarumenjevši se od nelagode kad se nekoliko glava okrenulo u našem pravcu.

- Pričaj ti što god hoćeš, ali ovaj pošto poto mora biti moj. Kakvo tijelo – promrmljala je svejednako zureći u njega.

- Vikice, opameti se. Tip je stariji od tebe. I, zaboga, prestani već jednom zuriti u njega – nešto glasnije sam dodala.

- Hm, kad je ljubav u pitanju godine nisu važne – odbrusila je. – Usput, čini mi se da imamo ozbiljan problem. Znaš, draga moja, polako ali sigurno se počinješ pretvaraš u pravu konzervu a to me doista živcira. Tako lijepa i mlada cura a ponašaš se kao neka bakica. Vidim da ću morati uzeti stvar u svoje ruke. Da čujem, imaš li što ušteđevine? – ležerno je upitala ne skidajući pogled s, tek tad sam si dopustila da to primijetim, uistinu preslatkog mladića u motorističkom odijelu koji je sada sjedio za šankom.

- Imam. Zašto pitaš? – zbunjeno sam upitala.

- Tebi je doista potreban kompletan makeover. Nova frizura, malo šminke… Pogledaj se kako si samo bljedunjava. Baš kao da si pobjegla grobaru s lopate. No, dobro, što si se odmah namusila? Nije baš toliko strašno – dodala je pobojavši se valjda da me uvrijedila svojom opaskom. – Dakle, što još čekamo? Idemo. Za ovog ljepotana ću se pobrinuti neki drugi dan – rekla je povlačeći me za rukav.

- Hej, jesi li sad i konačno prolupala? Kamo me vodiš? – zapitkivala sam dok me vukla k izlazu.

- Idemo najprije k tebi po lovu a potom frizeru pa u robnu kuću – odgovorila je.

Kad smo se te večeri nakrcane vrećicama napokon vratile doma, ohrabrena novom frizurom ali i Vikičinim pohvalama osjećala sam se kao druga osoba.

- Moj Bože, Ivona, pogledaj se samo, izgledaš senzacionalno! Sigurna sam da te s tako izravnanom kosom ni rođena mama neće prepoznati. Još kada te ja našminkam i skombiniram odjeću svi će pasti na tur od nevjerice – zadivljeno je rekla povlačeći me prema zrcalu.

- Sigurna si u to da bih se u ovim godinama trebala početi šminkati? Mislim nije li sva ta šminka ipak štetna za lice ili tako nešto? – nesigurno sam upitala.

- U ovim godinama?! Ha, ha. Što god! A kada bi se prema tvom cijenjenom mišljenju trebalo početi šminkati? U staračkom domu?! Zaboga, gotovo ti je osamnaest. Pogledaj mene! Šminkam se još od osnovne i što mi fali? – narugala se žurno privlačeći stolicu.

- Sjedaj ovamo! I samo da znaš, više ne želim čuti ni jednu jedinu riječ – dodala je bacivši se na prekopavanje po školskom ruksaku. – Hmmm, da vidimo, puder u prahu, sjenilo, maskara… – nabrajala je izvlačeći iz svoje školske torbe svu silu kozmetičkih preparata.

- Nisam imala pojma da sve to donosiš u školu – zapanjeno sam procijedila.

- Nego što! Nikad ne znaš kad ćeš naletjeti na nekoga tko će te oboriti s nogu a tada je najvažnije biti spreman – pojasnila je sliježući ramenima. – Usput, jesi li vidjela kako me odmjerio onaj frajer u kafiću? Kladim se da je zahvaljujući tome što sam našminkana pomislio kako mi je barem pet godina više. Da mi se barem osmjehne sreća pa da ga u subotu navečer ponovo sretnem u gradu – čeznutljivo je uzdahnula usput žustro utapkavajući puder na moje obraze. – U subotu navečer idemo u disko, zar ne? Nekako moramo proslaviti kraj škole i upis na faks, zar ne?– upitala je kao da se tek tada prisjetila našeg dogovora.

- Naravno. I, molim te, požuri već jednom – nestrpljivo sam odgovorila moleći u sebi da njezinoj torturi što prije dođe kraj.

Desetak minuta kasnije kad je Vikica napokon dovršila posao ponovo se nisam mogla načuditi svojoj promjeni. Moje lice, još do maločas osuto aknama zahvaljujući blagodatima pudera ponovo je bilo čisto kao suza. Moje oči i usne bile su posebna priča. Dok sam otvorenih usta promatrala svoj odraz u zrcalu morala sam priznati da šminka doista čini čuda i da još nikada u životu nisam izgledala bolje.

- Ha, što kažeš? Nemaš riječi, zar ne? A nisi mi vjerovala kad sam ti lijepo govorila. Još kada u subotu odjeneš onu haljinu svi frajeri u disku će ti jesti iz ruke, vidjet ćeš – vedro me lupnula po ramenu. Baš u tom trenutku začula sam otvaranje ulaznih vrata i nelagodno poskočila sa stolca.

- Čini se da su se mama i tata vratili s posla. Brzo, pomogni mi da sad sve ovo skinem – panično sam zamolila grabeći vlažne rupčiće i mahnito njima stala trljati lice.

Dok smo se te subotnje večeri potpuno rasterećene školom kojoj je napokon došao kraj njihale na plesnom podiju našeg omiljenog diska Vikica je u jednom trenutku bacila pogled prema ulaznim vratima i glasno vrisnula od oduševljenja.

- Hej, mislila sam da tebi jedna juice votka ne može ništa – vedro sam prokomentirala vjerujući kako ju je zacijelo uhvatilo piće.

- Ma daj, nisam valjda beba. Bolje pogledaj tko nam je upravo stigao – znakovito se nacerila. – I sad mi reci da ovo nije prst sudbine. Pogledaj ga samo! E pa, samo da znaš, večeras ne idem nikamo dok ne upoznam ovog slatkiša – dodala je i plesnim koracima se stala polako udaljavati od mene.

- Molim te prestani već jednom izvoditi gluposti! Sad ćeš me još ostaviti da sama plešem – pobunila sam se no Vikica me više nije mogla čuti. Nisam se pošteno ni osvrnula a moja je prijateljica već stajala za šankom i koliko sam mogla opaziti pokušavala zapodjenuti razgovor s mladićem koji je upravo naručivao piće. Nisam ga morala dvaput pogledati da bih shvatila kako je to isti mladić kojeg smo nedavno srele u kafiću. Premda ovoga puta na sebi nije imao motorističko odijelo pogled njegovih poput noći tamnih očiju kojim nas je ispratio onog dana dok smo izlazile iz kafića, iz nekog čudnog razloga još uvijek nisam mogla zaboraviti. Moj Bože, doista je zgodan, razmišljala sam osupnuta njegovom atraktivnom pojavom.

- Hej, Ivona, što si se ukipila?! Dođi, upoznaj Vijeku – iz sanjarenja me prekinuo Vikičin povik. Nisam imala druge već progutati knedlu koja mi se odjednom pojavila u grlu i poslušati je.

Ostatak večeri proletio mi je kao u snu. Vijeko je doista bio više nego ugodno društvo. Čitave večeri zabavljao nas je vicevima i šaljivim dosjetkama. Nismo se prestajali smijati a Vikica se, želeći valjda time privući njegovu pozornost posebno isticala u tome. Unatoč tome, naš novi prijatelj nije niti pokušavao sakriti da ga ipak nešto više zanimam ja.

Kad je u neko doba DJ počeo puštati sentiše, prilično sam se iznenadila kad me Vijeko uhvatio za ruku i poveo prema podiju. Njegov pogled prepun nježnosti govorio je više od tisuću riječi baš kao uostalom i Vikičin kojim nas je ošinula kad smo se počeli udaljavati. Bilo je očito da se jedva suzdržavala da ne zaplače. Znala sam da je ljubomorna i da možda nije lijepo ovo što činim najboljoj prijateljici no u tom trenutku bilo mi je toliko lijepo da je njen povrijeđeni ego bio posljednje o čemu sam željela razmišljati.

Kasnije, dok smo plesali, Vijeko me nježno privukao k sebi. Kad me još u narednom trenutku i poljubio pomislila sam da ću se onesvijestiti od silne sreće i uzbuđenja. Naslonila sam glavu na njegovo rame i blaženo sklopila oči. Sudeći prema ubrzanim otkucajima svog srca ali i predivnim osjećajima koji su me obuzimali u njegovoj blizini znala sam da sam se do ušiju zaljubila u njega.  

Pred samo svitanje glatko sam odbila Vijekinu ponudu da Vikicu i mene odveze doma i nakon još jednog poljupca te obećanja da se već sutradan ponovo vidimo, teška srca smo se rastali.

- Dobro, što je sad? Zašto šutiš? – tobože ležerno sam upitala nastojeći prekinuti nelagodnu tišinu koja je vladala među nama dok smo se nešto kasnije Vikica i ja pješice vraćale doma.

- Ne mogu vjerovati da si mi ovo učinila, ti…. vještice jedna. I to nakon svega što sam učinila za tebe. Možeš li uopće zamisliti kako sam se osjećala dok ste vas dvoje onako besramno plazili jedno po drugom na plesnom podiju? – prosiktala je zapiljivši se u mene. Čak i pod slabom svjetlošću uličnih svjetiljki mogla sam opaziti čudan sjaj u njenim zelenim očima.

- Gle, znam da me sada mrziš ali, nisam kriva, kunem se. Jednostavno se dogodilo – pokušavala sam se izvući.

- Žao mi je što sam ikada vjerovala da si mi prijateljica. Ja tebi nikada ne bih mogla učiniti takvo što. Znala si koliko mi se Vijeko sviđa i da sam danima živjela za naš ponovni susret. Unatoč tome, izdala si me – prošaptala je a u očima su joj zablistale suze. Nakon što je rukama prekrila lice i glasno zaplakala napokon sam shvatila da je vrag odnio šalu.

- Vikice, nemoj plakati, molim te. Ovo što se dogodilo večeras ne mora ništa značiti. Samo smo plesali i… no dobro, jednom me poljubio ali…

- Prekini! Ne želim slušati tvoje bijedne isprike. Što se mene tiče, želim vam svu sreću. Posebice tebi jer slutim da će ti itekako trebati. Znaš kako se kaže, sve se vraća, sve se plaća – grubo me prekinula a u očima joj je ponovo zabljesnuo onaj čudni sjaj.

- Vikice, ne misliš tako, zar ne? Evo, obećavam da ćemo sutra sjesti i hladne glave popričati o svemu. Ako ti Vijeko doista toliko znači, evo, ne moram ga nikad više vidjeti – pokušavala sam je udobrovoljiti premda sam bila itekako svjesna da lažem. Prava istina je bila da mi se ludo sviđao i da nisam imala ni najmanju namjeru odustati od njega pa makar se pritom radilo i o mojoj najboljoj prijateljici. Kako bih je uvjerila da mislim ozbiljno primila sam je za ruku.

– Moš si mislit! Kao da nisam vidjela kako ste gledali jedno u drugo – histerično se nasmijala a niz lice su joj ponovo potekle suze. –  Znaš što? Miči mi se s očiju! Gadiš mi se! I upamti, ne želim te više nikada vidjeti! Nikada, razumiješ?! – bijesno je povikala naglo istrgnuvši ruku iz moje. Nisam se ni snašla a Vikica je već trčala niz ulicu. Nisam je niti pokušala sustići. Očito je bila jako povrijeđena i znala sam da daljnja rasprava ne bi imala nikakvog smisla. Poznajući Vikicu i njezinu impulzivnost, povjerovala sam kako će se već sutra osjećati puno bolje. A tada ću je nazvati i sve ćemo riješiti. Vikica će mi oprostiti, shvatit će da joj Vijeko ipak ne znači onoliko koliko je to mislila i sve će ponovo biti u redu, pomislila sam. Već naredne sekunde u misli mi se ponovo vratio Vijeko i sjećanje na naš prvi poljubac….

Kada ni nekoliko dana kasnije nakon bezbrojnih poziva nisam uspjela dobiti Vikicu na telefon moram priznati kako sam počela osjećati sve veću paniku. Zaboga, gdje je? Da joj se one večeri na povratku doma nije što dogodilo? Možda sam ipak trebala potrčati za njom. Time bih joj barem dokazala da mi je stalo do nje, grizla sam se u sebi proklinjući svoju netaktičnost. Duboko uzdahnuvši odlučila sam još jednom iskušati sreću. Još jednom sam otipkala Vikičin broj i stala napeto iščekivati neće li mi se napokon netko javiti.

- Dobar dan gospođo Javorka, Ivona pri telefonu. Mogu li, molim vas dobiti Vikicu na telefon? Znate, nismo se čule već neko vrijeme pa…–  nelagodno sam započela kad mi se s druge strane javio ženski glas koji je pripadao Vikičinoj mami.  

- Oh, Ivona dušo, to si ti. Upravo sam se vratila iz kupovine. Nego… mislila sam da znaš.. – nelagodno je pročistila grlo.

- Znam što? Vikica je dobro, zar ne? – panično sam upitala.

- Naravno, ne brini – odahnula sam kada se nasmijala. – Zapravo, riječ je o tome da je otputovala kod moje sestre u Italiju i ondje odlučila nastaviti školovanje. Baš jutros mi je javila da je uspjela upasti na prestižni fakultet u Veroni. Baš me čudi da ti se još uvijek nije javila – vedro je prokomentirala dok sam ja uzaludno pokušavala dođi do zraka kojeg mi je odjednom ponestalo. Dakle, mislila je ozbiljno kada je rekla da me više nikad ne želi vidjeti. Zar sam je doista toliko povrijedila kad je samo tako odlučila otići. I sve to samo zbog jednog dečka?- zapitala sam se u nevjerici.

- Ali, kako? Mislim, što je s maturalnom zabavom? Znate li kad se vraća? – iz mene su stala navirati pitanja.

- Iskreno, Vikica mi nije spominjala nikakvu zabavu. Bit će najbolje da je sama nazoveš i provjeriš – savjetovala me gospođa Javorka. Kao da to već nisam pokušala, ogorčeno sam pomislila no nisam to izrekla na glas.

- U redu, svakako ću vas poslušati. Hvala vam lijepa, i za svaki slučaj pozdravite Vikicu ako se kojim slučajem čujete s njom prije mene – dodala sam prije nego što sam prekinula vezu.

Vrijeme je prolazilo, maturalna zabava došla je i prošla, moja veza s Vijekom ubrzo je naprasno završila ali od Vikice i dalje nije dolazilo nikakvog glasa. Boljela me njezina šutnja no često sam se pitala imam li joj uopće pravo zamjeriti zbog toga. Preotevši joj dečka ponijela sam se kao najgore smeće – iz dana u dan postajalo mi je sve jasnije koliko sam pogriješila spetljavši se s Vijekom za kojeg sam, što je bilo najgore već ubrzo shvatila kako uopće nije moj tip i da nas dvoje zapravo i nemamo previše toga zajedničkog.

Unatoč nagovoru zdravog razuma da nazovem Vikicu i barem joj se ispričam zbog svega nisam uspijevala prikupiti dovoljno hrabrosti za to. Nekoliko mjeseci kasnije upisala sam fakultet, upoznala svog današnjeg supruga Dorijana i sjećanja pomiješana s grižnjom savjesti zbog onoga što sam učinila najboljoj prijateljici su malo po malo počela blijedjeti. Tako je ostalo sve do danas dok u kinu slučajno nisam naletjela na Vikicu kad mi se poput bumeranga u trenu sve vratilo natrag. Ali kako se čini Vikica mi je sve oprostila. Nemam se zašto brinuti. Bit će bolje da počnem smišljati subotnji meni. Večera mora biti vrhunska. Napokon, nakon svega Vikica zaslužuje barem toliko – razmišljala sam prevrćući se po krevetu dok su se zrake ranog jutarnjeg sunca polako probijale u sobu.

- Bok Ivona, predivno izgledaš. A ovo je zacijelo gospodin suprug – ozareno je započela Vikica zapiljivši se u Dorijana kad smo je te subotnje večeri zajedno dočekali na ulaznim vratima gurnuvši mi pritom raskošan buket i butelju skupocjenog vina u ruke. Da nisam bila toliko očarana njezinim izgledom zacijelo bih se odmah potrudila upoznati ih. Ovako sam samo stajala i zurila u svoju prijateljicu. Premda je Vikica i inače držala do sebe, u skupocjenoj, elegantnoj haljini s  frizurom na kojoj bi joj pozavidio i kakav top model večeras je izgledala više nego reprezentativno. Činilo se kako je i moj suprug Dorijan ostao jednako impresioniran njezinom pojavom.

- Što je draga? Zar nešto nije u redu? – zbunjeno je upitala kada je shvatila kako oboje opčinjeno zurimo u nju.

- Ma kakvi, sve je super, samo… Večeras uistinu predivno izgledaš – napokon sam uspjela progovoriti. – Ali, zašto još stojimo tu? Idemo u blagovaonicu inače će se sve ohladiti – vedro sam dodala.

Sat kasnije nakon što smo povečerali Vikica je pohvalila moje kulinarsko umijeće a Dorijan je iznio na stol novu bocu vina.

- Nadam se da si svjesna toga kako imaš predivnog supruga. Većina žena bi dala sve da mogu biti na tvom mjestu – dodala je zagledavši se u Dorijana i pritom koketno nagnula glavu. Dorijan se trenutačno zajapurio od zadovoljstva.

- Ah, pa sad, nisam ni ja baš… – potpuno se spetljao.

- Što god! Ako sam išta dobro naučila u životu onda je to nekoga dobro procijeniti. A ti si doista pravi muškarac. Pastuh, kako god hoćeš – sada je već otvoreno koketirala s Dorijanom. Nakon što je tobože ležerno prebacila nogu preko noge izlažući tako svoje savršene duge noge njegovom pogledu moj suprug je glasno progutao nevidljivu knedlu u grlu. Moram priznati kako sam u tom trenutku osjetila snažan ubod ljubomore. Očajnički sam se trudila odvratiti Dorijanovu pozornost s njezinih izloženih bedara.

- Što kažete na malo glazbe? – nelagodno sam se nakašljala poskočivši iz naslonjača i zaputila se prema glazbenoj liniji. Vikica kao da je to jedva dočekala.

- Oh, izvrsna ideja. Obožavam plesati. Posudit ćeš mi na trenutak svog mužića? – upitala je uputivši mu svoj najzavodljiviji osmijeh. Istog trenutka sam požalila što mi je uopće palo na pamet predložiti joj takvo što.

- Rado bih plesao no, iskreno, nisam baš neki plesač – Dorijan se napokon trgnuo iz transa.

- Možda bi te Vikica mogla poučiti nekim osnovama – nagovarala sam ga ohrabrena činjenicom da se zasad uspješno nosi s njezinim čarima.

- Radije ne. Umoran sam. Mislim da ću otići spavati. Vas dvije dame ostavljam da razgovarate o poslu. Rekla si Vikici da si pronašla zgodan prostor za svoj butik i da ti ovih dana dolazi roba? – upitao me dok se na Vikičinom licu jasno naziralo razočaranje.

- Bilo mi je drago, i, hvala ti što pomažeš Ivoni. Sretna je što ima prijateljicu poput tebe. Znaš, taj butik joj doista puno znači. Možda čak više i od mene – našalio se Dorijan uz mangupski osmijeh dok je odlazio.

- Ma što to moje uši čuju? Dakle, haljine samo što nisu stigle? Jako sam ponosna na tebe – rekla je Vikica kad smo ponovo ostale same obgrlivši me oko ramena.

- Hvala ti. Nemaš pojma koliko mi znači tvoja potpora. Iskreno, mislila sam da mi nikad nećeš moći oprostiti zbog onoga – nelagodno sam propetljala.

- Ma daj! Prestani se već jednom opterećivati glupostima. Tko se uopće više i sjeća jednog Vijeke? – vrckavo je upitala podižući čašu s vinom u zrak.

Ostatak večeri provele smo u opuštenoj atmosferi. Sa svakom novom čašom vina jezik mi se sve više raspetljavao. Ispričala sam Vikici sve o svojim poslovnim planovima za budućnost. Nisam joj prešutjela čak ni to da nakon ovoga imam u planu otvoriti i drugi butik samo u drugom dijelu grada.

- Znaš, nimalo ne sumnjam da ću uspjeti. Nema posustajanja. Nakon nekoliko mjeseci planiram proširiti poslovanje te uz večernje haljine proširiti asortiman s cipelama. Ha, što kažeš? – uzbuđeno sam upitala sada već dobrano zaplićući jezikom.

- Ma prava si lavica, nema što – pohvalila me na što sam doslovce zasjala od ponosa.

- Nego kada si ono rekla da ti dolaze haljine? Ako ništa drugo mogla bih ti barem pomoći izložiti ih – ponudila se.

- Prekosutra u pet popodne. Ups, prokletstvo! – naglo sam se udarila dlanom po čelu. – Potpuno sam zaboravila da sam u to vrijeme obećala Dorijana odvesti na aerodrom. Mora poslom u Francusku. Bože, ne znam imam li više vremena odgoditi narudžbu – zacvilila sam. Odjednom sam se osjećala kao da su mi potonule sve lađe.

- Ne brini. Ako je problem samo u tome rado ću dočekati dobavljače i primiti robu umjesto tebe – mirno je rekla.

- Oh, doista? Ti si moj anđeo čuvar. Tvoj sam doživotni dužnik. Izvoli, uzmi ključ a ja ću ti se pridružiti čim se vratim s aerodroma – oduševljeno sam naglasila izvlačeći ključ iz džepa traperica. – Sigurno nećeš zaboraviti? – upitala sam za svaki slučaj na što je Ivona kategorično odmahnula glavom.

- Vjeruj mi, ne mogu sve i da hoću – nasmijala se a oči su joj čudno zasvjetlucale.

Kad se tog subotnjeg popodneva Dorijan sretno ukrcao na avion vratila sam se u automobil i uključila glazbu. Do sada je većina robe trebala biti u skladištu. Samo ću još negdje stati kako bih kupila bocu vina i potom jurim u svoj butik. Moj butik, Bože, kako to izvrsno zvuči – razmišljala sam dok sam se uključivala u gradski promet usput pjevušeći uz glazbu koja je dopirala iz zvučnika. Upravo u tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Vjerujući kako je u pitanju Ivona prilično sam se iznenadila kada sam na zaslonu mobitela ugledala nepoznat pozivni broj.

- Halo, gospođa Jukić? Ovdje vatrogasna služba. Žao mi je što vas moram obavijestiti da je tijekom popodnevnih sati u skladištu vašeg dućana izbio požar. Možete li odmah doći ovamo? – upitao je muški glas s druge strane a ja sam osjetila kako mi odjednom ponestaje zraka.

- Moolim? – otegnuto sam upitala. – To mora da je neka pogreška. S mojim butikom je sve u redu. Prijateljica je bila tamo i primila je robu umjesto mene. Obavijestila bi me da se dogodilo takvo što – uznemireno sam petljala a neka hladna ruka mi je sve jače stezala srce.

- Zato vas i zovemo. Ne bih želio nagađati no čini se kako je požar podmetnut. Samo dođite, u redu? – upitao je još jednom prije nego što se veza prekinula.

Dok mi je srce mahnito tuklo od straha i nevjerice žustro sam nagazila papučicu gasa. Ni sama ne znam kako mi je pošlo za rukom sretno stići na odredište. Nakon što sam poput luđakinje utrčala u potpuno uništen prostor svog butika pomislila sam da ću se onesvijestiti od užasa.

- Gospođo, ne biste trebali biti unutra. Nije sigurno osim toga, još uvijek ne znamo što se točno dogodilo. Skladište i sve u njemu je potpuno uništeno čime nam je znatno otežana istraga. Naime, imamo razloga sumnjati kako je upravo ondje izbio požar a potom se proširio u glavnu prostoriju. Doista mi je žao – blago je rekao stariji policajac čije prisutnosti sam tek tada postala svjesna.

- Ivona, gdje je Ivona? Nije joj se valjda nešto dogodilo? – panično sam upitala tek tada se prisjetivši da bi ona još uvijek trebala biti ovdje.

- Kad smo došli, nikoga nismo zatekli ovdje – zbunjeno je odgovorio. Istog trenutka um mi se potpuno razbistrio. Moj Bože, nije moguće da bi mi to ikada mogla učiniti, pomislila sam prasnuvši u histeričan smijeh. Policajac se sućutno zagledao u mene zacijelo vjerujući kako je smijeh posljedica šoka koji sam doživjela što me natjeralo u još glasniji smijeh. Kao po nekom prešutnom dogovoru kako bi izbrisao i moju posljednju sumnju u to ponovo mi se oglasio mobitel. Ovoga puta u pitanju je bila poruka.

„ Godinama sam živjela za osvetu…Sve se vraća, sve se plaća. Nadam se da napokon shvaćaš kako je kad izgubiš nešto do čega ti je toliko silno stalo. Iskreno, u početku sam ti namjeravala preoteti muža no, na moju veliku žalost, pokazao se kao tvrd orah. Ubrzo si mi, a da toga nisi bila ni svjesna sama dala ideju…. Naši računi su napokon izravnani. Ne trudi se pronaći me. Dok ovo čitaš već ću biti jako daleko. U svakom slučaju želim ti više sreće u nekom novom poslu „– stajalo je u poruci. Premda je dolazila s nepoznatog broja nisam nimalo sumnjala u to od koga dolazi.

- Ivona, bila je to ona – pojasnila sam policajcu koji je napeto zurio u mene.

- Dakle, vjerujete kako je požar možda podmetnula ta Ivona? – zbunjeno je upitao izvlačeći odnekud papir i olovku.

Premda sam već zaustila kako bih mu odgovorila da sam zapravo sigurna u to, predomislila sam se u posljednji tren. Ivona nije kriva što je bolesna. Jer smišljati osvetu tolike godine može samo psihički labilna osoba i treba ju žaliti zbog toga. Ja ću svoj butik imati kad-tad a ona zdravlje i sreću, nikad. Ne treba joj veća kazna od toga, pomislila sam.

- Niti slučajno. Prije bih rekla da je u pitanju viša sila. Sama ću se pobrinuti za troškove štete – mirno sam odgovorila zbunjenom policajcu i visoko uzdignute glave zaputila se k izlazu.

Za GIP piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka