Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Sri11202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Bijeg

sloboda

BIJEG

Anto Pranjkić
    Brzi vlak Beč – Vinkovci trebao je krenuti za pet minuta, a Marko je zamišljeno zurio u krovište modernog zdanja, klasičnog austrijskog prometnog odredišta koje služi milijunima ljudi. Zamišljao je malu željezničku postaju u svojoj Vrbanji. Iz nje je te davne 1947. godine krenuo u svijet. Sam. Samcat. Sjećao se zavežljaja s pogačom i zadnjim komadom kulena ostavljenog za Veliku Gospojinu. Razmišljao je… „Nije kome je određeno nego kome je suđeno“. Taj komad mesa pomogao mu je u životu, jer ga je poklonio starom kondukteru Mići, koji ga je one noći prošvercao vlakom Vinkovci – Zagreb, i kasnije, ispostavilo se,  taj komad mesa zapravo, bio je Marku prozor u svijet – ključ kojim je otvorio vrata novom životu.

    Bilo mu je teško otići iz Slavonije. Volio je na ravnim poljima s ocem Jozom orati plodnu zemlju. Sjećao se ushita kada je pšenica dobro rađala. Ali i trenutka kada je Cvjetko uginuo. Volio je tog konja kao vlastitog brata. Iako se u selu često pričalo da konja ponekad treba i udariti kako bi bolje „vukao“, Ivakići to pravilo nisu primjenjivali. A Cvjetko im je vraćao na svoj način – plemenito.
Sjetio se i Mate, svog najboljeg prijatelja, koji je bio s njim i te kobne nedjelje.

                                           ************************


    Marko, Mata i Peja sjedili su u kutu lokalne kavane kada su dvojica milicionara potpuno pijani uletjeli u lokal. Onaj manji crni, bio je debeli Jovo iz susjednog sela a s njim suhonjavi plavac. Nitko ga prije nije vidio u selu. Milicioneri su sjeli za stol u susjednom kutu i naručili rakiju. Gazda Stipa svima je sipao iz istog bureta. Dobro je radio svoj posao. U trenutku kada je iz bureta rakiju sipao u Jovinu čašu, plavi policajac prišao mu je iza leđa i „pendrekom“ udario po glavi. Potom se jako nasmijao i kroz zube prozborio:
-    A on će hraniti ustaše, đubre jedno!

Budući je sve to pozorno pratio, Marko je naglo ustao i došao do stola za kojim su predstavnici narodne vlasti nastavili  s cerekanjem. Marko je znao da je stari Stipa pošten čovjek. Nikakve ustaše nije pomagao, a u kavanu su dolazili svi. Pa i oni; komunisti, partizani, crveni… kako ih sve još narod ne zove.
-    Makni se, Stipa, da pitamo druga – što je naumio – prozborio je Marko a onda se okrenuo ka milicionaru:
-    Oprostite, druže, a zašto ste Stipu udarili? Što Vam je uradio? – smireno je pitao Marko.
-    Ma, ti ćeš meni, balavče – zamahnuo je pendrekom plavokosi. No, Marko je bio jak mladić. Uhvatio je pendrek u trenutku kada je milicionar zamahnuo. Okrenuo se i udario ga posred čela. Veliki čovjek stropoštao se na pod, a u kavani je zavladao tajac. U tom trenutku kao da se otrijeznio i debeli Jovo. Prošao je rukom po kosi, znoj mu je sipao s lica, okrenuo se ka Marku i tiho prozborio:
-    Molimo se Bogu da se samo onesvijestio. Potom se okrenuo, uzeo čašu i nazdravio:
-    - Ajde, neka smo još jednog došljaka „sastavili“ kako treba.

Otišao je do šanka, natočio kriglu vode i istom polio suhonjavog po glavi. Ovaj je dolazio k svijesti. Jovo je potom pozvao Marka na dvorište i počeo dijalog:
-    Slušaj, njegov brat je neka faca u Srezu. „Srezat“ će ti doživotnu. Nitko ni okom trepnuti neće što ti nisi kriv. On je bio na poslu.
-    Na poslu, a u kavani – ote se Marku.
-    Šuti ni jednu, nego stvari u ruke i briši iz sela. Natovarit će ti veliko zlo ako ostaneš. Ako me pitaš zašto ja to činim, reći ću ti. Dobar si čovjek. I mlad. Pred tobom je život – potom je zavukao ruku u džep i izvadio nešto dinara. Pružio mu je i kazao:
-    - Vaš sam zet, hrvatski. Čuvaj se i ne vraćaj ovamo.

Nije znao što činiti. Ništa mu nije bilo jasno. Vratio se u kavanu. Suhonjavi je „brojio“ nešto „sebi u bradu“, a Mata je, primijetivši Marka pokušao dati znak da bježi, da bi moglo biti svašta. Pohitao je Marko šorom što je brže mogao. Boljelo ga je saznanje da mora bježati samo zato što je starog Stipu branio. Možda se sve može smiriti? Možda…? A ipak je znao i onu: „Tko s đavlom tikve sadi…“ Otvorio je vrata.Stari još nije zaspao. Kad god Marka nije bilo kući, kad-god je s prijateljima bio u birtiji, otac nije spavao dok ne začuje škripu ulaznih dvorišnih vrata. Pogledao je sina i kao da moli, kazao:
-    Idem spavati!
-    Ne, tato, sada ne možeš ići. Napravio sam glupost, kazao je Marko i potom ocu ispričao što se dogodilo u birtiji.

Stari se Joza uhvatio za glavu i tihim plačnim glasom počeo govoriti:
-    Ne s njima. Nemaju milosti. Moraš ići. Nemam para. Bože, što da radim. O Bože, što ću sada – panično je „nabrajao“ nesretni otac.

Bez riječi je napustio sobu. Tišina, samo je tišina odjekivala starom kućom. A potom škripa dvorišnih vrata i zabrinuti osmjeh starog oca prekinuli su tajac.
-    Idi, sine! I ne vraćaj se! Znam ja kako ću s njima. A Jovo? Valjda će Jovo držati riječ.Ako je imalo na ćaću, hoće.

                                                ************************
Iz uspomena ga probudi glas koji je najavljivao polazak njegovog vlaka. Uzeo je aktovku i kofer i ušao u vlak. Smjestio se u kupe u kojem su se već nalazili čovjek i žena. I to, učinilo se Marku, da su u braku. Cijelo su se vrijeme svađali:
-    Michael ide u školu, Tina radi. Što još hoćeš da im ja kupujem kola? E, neću. Idem u Liku. Tamo ću spiskati sve ako treba. Sve što sam zaradio.. Vama više ne dam ništa – odjekivalo je kupeom.
-    I ne moraš, snaći ćemo se mi i bez tebe, krpo stara – „zvocala“ je žena.

Marko ih je promatrao i slušao neobični dijalog. Možda će i on poput svog suputnika, koji mu je sve više postajao drag, „spiskati“ sve svoje blago u svojoj Vrbanji. No, bilo bi suludo spiskati toliki novac, mislio je.
-    Eh, da sam onda imao taj novac! – pomislio je.

                                              ***************************


Stari kondukter primijetio ga je već na samom polasku vlaka. U Vinkovcima. Znao je da mali nema karte.Polako mu je prišao i tiho kazao:
-    Znam da nemaš kartu. Neću te niti pitati. Nego, ti bježiš?
-    Da, ja bježim. Sinoć sam udario milicionara i savjetovali su mi da bježim, ali ne znam niti kako niti kamo – ispovijedao se Marko starom kondukteru.
-    Sinko moj, ja sam ti u Partiji, ali ne boj se, tamo sam samo kako bih djecu prehranio. Nisu dobra vremena. Teško je. Ne znam kako ćeš. Jesi li kada bio u Zagrebu?
-    Ne, ovo mi je prvi puta da odem dalje od Vinkovaca – kazao je.
Stari kondukter mu je vjerovao, a Marko je izgledao kao da mu je osamnaest, ali u najvećem mogućem pakovanju.
-    Pa, kako ćeš onda – čudio se stari.
-    Ne znam ni sam. Imam nešto para, dao mi je tato, ali mi to može biti samo za dva dana.
-    Dobro me slušaj -  iznenada će kondukter. – U Gajevoj ulici na broju 51 živi jedna stara gospođa. Vrlo je bogata a mrzi komuniste. Otiđi do nje i reci da te poslao Mića iz Strošinaca. Pomoći će ti, ali sinko, idi što prije iz ove zemlje.

Otvorio je zavežljaj i podijelio kulen. Kondukter je iz svoje torbe izvadio jedan komad slanine. Slasno su jeli. Bili su to sretni trenutci u muci dvojice „novopečenih“ prijatelja.


                                            ************************

    Nasmiješio se.
-    A čemu se Vi bez veze smijete, gospodine? Što ako sam baba i stavila šešir? – obratila se Marku suputnica.
Oštro joj je odgovorio:
-    Gospođo, ne smijem se Vama i nisam raspoložen za svađu. Nađite si nekog drugog ako Vam muž nije dovoljan – odbrusio je. Gospodin muž mu se nasmiješio i dao znak da odobrava. Vlak je ubrzo stigao na granicu, a potom u Maribor, pa opet na granicu. Prisjetio se tada gospođe Matilde i nesebične pomoći koju mu je  pružila.

Tek oko osam sati stigao je pred vrata njezinog stana. Onako neispavan i izmrcvaren nije mogao niti pričati. Kazao joj je samo tko je, tko ga je poslao i da je u bezizlaznoj  situaciji.
-    Ne boj se, ovdje si siguran, a nećeš dugo niti ostati. Naspavaj se, pa ćemo razgovarati – poput majke tješila ga je Matilda.

Matilda Korjenić pomogla je mnogima da izbjegnu kazamate smrti u to poslijeratno vrijeme. U njenom stanu nalazili su se mnogobrojni „azilanti“. Tu su dobivali „prvu pomoć“ ali i novac za put. To, međutim, nije bilo sve. Matilda je nabavljala papire za put i organizirala bijegove. Markovo odredište bila je Argentina za koju do tada nije bio niti čuo. Gospođa Matilda sve mu je pripremila i nakon nekoliko dana otišao je. Znao je da Matilda nije više među živima. Kada su vlasti doznale čime se bavi počeli su je proganjati. Na vrijeme je osjetila opasnost i uspjela pobjeći.
        Sjetio se Marko i prvog susreta sa starim Rodrigom, koji ga je naučuo govoriti jezik i baviti se unosnim poslom. Bio mu je kao otac. Kada mu je na samrtnoj postelji govorio zadnje riječi, kao svom rođenom sinu, a djece nije imao,  kazao mu je i to da je za Marka sve činio zamišljajući njegove roditelje kako se svakoga dana pitaju kako mu je u tuđem svijetu. Marko ga je volio. Istinski volio. Od njega je naučio sve, a postao je veliki poslovni čovjek. Prihvatio ga je kao svoga,a sve zbog Matilde. Ona je Rodrigu bila najveća životna ljubav, ali nije htjela iz Hrvatske, potom kad se odselila u Španjolsku već je bila dobrano ostarila i nije htjela napuštati Europu.

                                                      ********************


        U Zagrebu su gotovo svi putnici napustili vlak. U svom kupeu ostao je Marko sam. Sjećao se pisama koje mu je slao otac. Pogotovo ga je diralo ono u kojem je pisalo da su ga proglasili državnim neprijateljem. Pisalo je i to da je Mata već nekoliko godina vani, da je umro stari Stipa, u ratu poginuo Peja… Plakao je danima. Vlak je ponovno ulazio u željezničku postaju.
- Vinkovci – kazao mu je kondukter kada ga je upitao. Izašao je iz vlaka. Malo prošetao a potom se vratio na željezničku postaju. Vinkovci nisu bili ni slični od vremena kada ih je posljednji puta vidio. Ali više nema niti zvijezda petokraka. Nema ništa što tu ne pripada. Na svakom koraku šahovnice. Velike hrvatske šahovnice. Slavonija je uvijek bila hrvatski kraj. Znao je Marko koliko je ljudi ovdje izginulo. Koliko je samo mladih dečki zaklopilo svoje oči na Oltaru Domovine. Nije bio u Domovinskom ratu, ali je svakodnevno slušao vijesti i dobro poznavao situaciju.

Vrativši se na željezničku postaju na jednom kolosijeku stajao je vlak s jednim vagonom. Pitao je konduktera kuda vozi.
-    Za Vrbanju – odgovorio je ovaj.
-    Pa, samo jedan vagon – čudio se Marko.
-    E, moj prijatelju, davno su bila ta vremena kada smo prugom Brčko – Vinkovci vozili po pet i više vagona. Preko Save sada ne možemo, a tko ti se danas vlakom vozi – pomalo ironično govorio je kondukter.

Marko je već nakon pola sata koračao malenim šorom. Čudio se kako je njegova Vrbanja tako mala. Nije bila takva kada ju je napustio. Iz misli vrati ga pogled ka jednom starcu, koji je sjedio ispred malene kućice. Čovjek je ugledavši došljaka prišao i  naglo mu se bacio u zagrljaj te onako uzbuđeno prozborio:
-    Sine, sada mogu umrijeti!

Joza je već tada imao 90 godina, ali ga živahnost nikada nije napuštala. Živio je za ovaj trenutak.
Pričali su duboko u noć. Jovo je održao riječ, ali se propio. Izbacili su ga iz Milicije. Pametovao je za vrijeme Domovinskoga rata i nisu mu vjerovali. Pogodila ga granata na dvorištu. Suhonjavi je otišao u Crnu goru i nikada više nije niti primirisio u Vrbanju. Stipa je umro prije mnogo godina. Starom komunisti nisu pravili probleme. „Kupovao“ ih je angažmanom u zadrugi. Život je bio težak, ali olakšavala ga je „pošiljka“ iz Barcelone. Svake je godine, do te 69-te dobivao novce od neke Matilde, a od tada novca nije bilo. Dobra stara Matilda u rujnu 1969. godine u krugu prijatelja posljednji je puta zatvorila svoje oči.

    Dugo su, sada već obojica starci, otac i sin, prebirali po uspomena. Marko je odlučio ostati u Vrbanji, proživjeti jedno vrijeme i tako, bar donekle, nadoknaditi sreću - otetu  u mladosti.