Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet12122019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

U mirovinu sa kotača

ivica stolcic

Dosta strojovođa odlazi u mirovinu „sa kotača“, jedan od njih je Ivica Smolčić. Nakon trideset i dvije godine vožnje po svim prugama i na svim serijama lokomotiva i vlakova  negdašnjeg HŽ-a, svoj posljednnji vlak odvezao je Ivica Smolčić (54) strojovođa Putničkog prijevoza Zagreb.

RAZGOVOR: IVICA SMOLČIĆ, ZAGREBAČKI STROJOVOĐA

Slučaj je htio da posljednji  putnički vlak odveze za Volinju, posljednjeg dana ožujka i nakon toga ode u mirovinu. Više od tri desetljeća „na kotaču“, vitalni Ličanin iz Velike Gorice, proveo je bez dana bolovanja. Istina, mirovina je poticajna i čekati će je još manje od godinu dana, ali slično je u Hrvatskoj uradilo više od stotinu zaposlenika negdašnje Vuče vlakova, sada u Putničkom prijevozu.
 
-Rođen sam u selu Lipice, općina Otočac, u Lici. Samostalno vozim kao strojovođa od 1982.godine. Mi smo druga generacija, redovne, četvorogodišnje Željezničke tehničke škole u Zagrebu. Prije dvije godine smo obilježili tri desetljeća od završetka škole. Nikoga nisam imao na željeznici, život me odnio na kotače i nakon trideset i dvije godine vožnje ne žalim. Kad bih opet mogao birati, bio bih strojovođa, kazuje Ivica Smolčić.
 
Možda je nevjerojatno da je strojovođa Smolčić to vrijeme  proveo bez dana bolovanja. Otac kćeri i dva sina, te djed nekoliko unuka, živi u obiteljskoj kući u Velikoj Gorici. Stariji sin je također strojovođa, a najmlađi se školuje za strojovođu, iako je neizvjesno gdje će se zaposliti. Ivica Smolčić kazuje kako je posao strojovođe dinamičan, iako ima opasnosti. Vozeći vlakove diljem Hrvatske stekao je dosta prijatelja, jer kud god da je došao, bio je dobrodošao.
 
-Obnovio sam staru kuću djeda i oca  u Lici, ona je u izvornom stanju, lički kamen i drvo su dugotrajni, ništa suvremeno nisam ugrađivao. Na djedovinu sam prije išao vikendom u lov, a sada, kao umirovljenik ću češće odlaziti. Uz to, treba čuvati unuke u Velikoj Gorici,  kazuje Ivica Smolčić.
 
 Od 1988. godine Ivica Smolčić je član Lovačkog društva „Kapela“ Jezerane. Otac Vinko je bio strastveni lovac i tu strast prenio na njega. To je kao kad riba zagrize i čovjeka privuče ribolovu. Veći dio života je odlazio u lov po ličkim brdima, čemu zahvaljuje  na dobrom zdravlju. Čovjek s godinama postane zaljubljenik u lov i boravak u prirodi. Trofeji, ma ne nema medalja, lovio je više rekreativno, zbog izlaska u prirodu. U njihovom lovištu ima visoke divljači: srna, jelen, divlji vepar, te sitne divljači. Najzanimljiviji je lov na divlje svinje u Lici. Treba se dobro napješačiti i imati strpljenja, te dobro oko za divljeg vepra. Nažalost, dok je vozio kao strojovođa, pod kotačima vlaka ponekad završi srna, zec ili fazan, a tu je strojovođa nemoćan, jer ne može  zaustaviti vlak na vrijeme.
 
Kad budete čitali ove redove, Ivica Smolčić će biti friški umirovljeni strojovođa. Vrijeme će provoditi čuvajući unuke i odlazeći na djedovinu u Lici. Kad se okrene  unatrag, na više od tri desetljeća „na kotaču“, vidi samo pozitivne stvari, iako je bilo i teških trenutaka u životu strojovođe. Sirenu vlaka odsad će slušati kako odjekuje ličkim brdima...
 
Tekst i snimka: Boris ĆAVAR