Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pon10142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Sava

sava

Rijeka, kao krvotok, koji moćno povezuje srce sa ostalim organima, povezivala je ljude sa dviju strana obala. Jedni su bili gospodari, a drugu njihovi najamnici. Jedni su bili nadmoćni u svom bogatstvu, plodnoj zemlji, živini koju su posjedovali.

I svijesti o njima. Drugi su bili lišeni spoznaje o vlastitoj zemlji, o njenoj ljepoti i plodnosti, jer im se činilo da je ono tuđe, šokačko, bolje, mudrije i gospodskije. Kao čulo mirisa, nedostajala je tim ljudima spoznaja o vlastitoj pripadnosti. Radi tog nedostatka i danas pate.

Iz priobalnih mjesta bili su povezani ne samo ljudi, nego i životinje, koje su se vozikale sad na ovu, sad na onu stranu. Za klanje. Priplod. Kao dar, miraz ili kazna za neplaćeni dug. Njome su plovile žitarice, razne sjemenke, bolesti, novosti i ljudske sudbine. Njena bitnost se mijenjala sa političkim prilikama u zemlji.

Rijeka je bila granica, koju su prelazili malim drvenim čamcima, napravljenim samoukim rukama od domaće hrastovine. Obavezno su imali rupe u podu, kroz koje je šikljala voda. Stanovnici priobalnih mijesta su po potrebi odlazili preko vode u Slavoniju. I uvijek bi se vraćali u Bosnu u koju su bili sudbinski utkani kao plod u njenu utrobu.

Pijane skeledžije, Franja i Pava, spavali su u maloj neuglednoj kolibi od blata, sa razbijenim prozorskim staklom. Iako su svi znali da piju, nitko nije sumnjao u to da će vas žive i zdrave prevesti na drugu stranu. Bili su uvijek tu, spremni da dočekaju svakog putnika. Osim ako bi se toliko zapili da ih vika sa bosanske strane nije mogla probuditi. Putnik bi vikao i vikao, dok mu glas nije onemoćao, a onda razočarano zadnji puta viknuo: “Ooooooooo, Pavaaaaaaa!“

Sliježući ramenima udahnuo bi jeku svoga vlastitog glasa. Sagnuo se bacivši ljutito grumen zemlje u vodu, kao da je ona bila kriva, što nije prenijela „avaz“ na drugu stranu i probudila skeledžiju.

Selo je povremeno posjećivao Slavonac Iva Kolić, sa jednom drvenom nogom, sličan gusarima iz pustolovnih romana. Dolazio je u mjesecu studenom sa prvim mrazom posutim po crnim oranicama, da pravi sapune od svinjskih ušiju i nogu. Onda bi nestajao do proljeća. Ponovo bi se pojavljivao sa povratkom lastavica u selo, da pravi betonska korita ili montu za gradnju kuća, sa najljepšim šarama, kao ogromnim svatovskim kolačima.

Koračajući „bajerom“, na putu prema rijeci, udisali bi miris ribe, začinjen trulom travom i prožet otpadnim vodama iz rafinerije nafte Bosanski Brod. Miris kalježi i blata, neprimjetno se uvlačio u njihovu kožu, odjeću i hranu, a isto tako se tijekom ljeta gubio, jer bi vremenom postajao dio vlastitog bića. Vlastite sudbine, sela na obali.

Put na drugu stranu počinjao bi kad bi skeledžija veslom odgurnuo čamac, zapeo u komad obale, odlomio je, pri čemu bi se podigao žućkasti pijesak. Voda bi se zamutila, put učinio opasnim, a rijeka dubljom i tajnovitijom.

Mi, djeca, svakodnevno smo plivala na drugu stranu obale. Tamo bi se sunčali i gledali svoje selo, iz neke nove perspektive, kao na razglednici. Ili na bini sa koje smo pobjegli u Slavoniju, gdje bi se cijeli dan izležavali na tuđoj obali. Zamišljali smo da smo u nekom udaljenom mjestu, daleko od svojih roditelja, koji su nam uvijek radi nečega prijetili. Najčešće šibom, koja je nikla iz raja u kojem ćemo jednog dana živjeti ako budemo dobri.

Gledajući ožiljke od udaraca šibe na svojim nogama, nisam shvaćala šta može biti dobro u obećanoj zemlji batina. Uživali bismo u jednodnevnoj sreći. Znali smo da ćemo na kraju dana osjetiti, na vlastitoj koži, pedagoške metode nepismenog svijeta. Metode utemeljene na postavci o porijeklu šibe, i četvrtoj, od deset zapovijedi Božjih.

Ležali smo tako pod nebom otvorenim kao rodnica iz čijeg središta je pržilo sunce i potajno se nastanjivalo u naše pore, hraneći melanome kože. Zamišljali smo svilenu bubu iz čijeg malog, sitnog tijela curi svila kao vrela halva, te se polako topi poput mjesečevih zraka pod najezdom izlazećeg sunca, koje izranja iz ravnice u koju je uronilo, da se odmori od žege svoga tijela. Svileni snopovi lebdjeli su kao maslačci nošeni vjetrom i svojom su veličinom nadilazili i samu stvoriteljicu, svilenu bubu. To malo biće iz legende po kojemu je navodno kršteno selo Svilaj, raslo je u našoj dječjoj mašti kao sjena junaka koja ga je, na kraju, hranjena tamom i mjesečinom, i progutala. A selo se pitomo uvlačilo u priče i legende. I smanjivalo se pod slikama vila i vilenjaka, koji su po cijelu noć hodali bosi po površini vode, hraneći se vjerom u nevidljivo. Radi te vjere nikad nisu tonuli, samo bi se viđali sad na ovom, sad na onom mjestu. Njihova ukazanja bilježila bi nova mjesta straha, koja su za nas djecu bila noćna hodočašća, hranjena siromaštvom i pomanjkanjem svjetla.

Put svile nastavljao se dalje. U mislima su izranjali drvoredi dudova okićeni čarobnim bubama koje su visile na nitima svile klateći se na povjetarcu. Toliko su bile marljive da su čak i u snu odlagale čahure. Iz čahura su izlazile gusjenice i pohlepno jele slatke dudove, žustro prele nove niti i tkale svoje kobne mreže. Za ljude. I njihove snove. A potom bi se svileni kukac upletao u kolo na grani duda, predavši dušu ljepoti svile.

Duh je tada dobivao potpunu slobodu, jer se u tami nisu vidjele oči i svak je smio iza zatvorenih očnih kapaka da odputuje u tuđu zemlju. Na onu stranu. Onostrano i neobjašnjivo vladalo je ljudima i hranilo njihovu težnju za spoznajom.

U povečerje smo se vraćali gladni i sa grižnjom savjesti, jer roditelji nisu ništa znali o tom našem jednodnevnom izletu.

Noć bi lagano padala, tek bi je gola noga prepoznala po rosi. Glasovi su se gubili u daljini. Samo bi se natruli čamci ljuljuškali na tamnoj, sivo-žućkastoj površini vode, čekajući novi dan i nove ljude koji će ići u šokačku zemlju da prevezu nekog nepoznatog putnika na bosansku stranu, koji će donijeti nove vijesti kojih u selu nikad nije bilo dovoljno.

Djeca su prala noge, večerala, molila se Bogu i kajala zbog odlaska na onu stranu. Umorna, utanjala bi još jednom u dubinu vode, trzala se noću u strahu od njenih čudovišta koja su živjela u najmračnijim dubinama te lijene rijeke prepune kovitlaca. Majke bi ulazile u sobe, polijevala djecu svetom vodom, pravile znak križa ne čelu i time brigu o djeci prepuštale Bogu i njegovoj providnosti.

Gasila se zadnja petrolejka i selo je uranjalo u san. A ona, rijeka, tekla je tiho, oslobođena dječije vike i preplašene ribe. Vraćala sa u svoj sklad sa obalom i svojim stanovnicima. Šaranima i somovima, udobno smještenim u mulj da skupe snagu za novi dan na granici, između dva naroda u zemlji dudova i dudovog svilca.

Noć je lagano gutala rijeku uvlačeći je u svoje nosnice, spajajući vodu s nebom. A nebeska svjetlila izlazila bi iz svojih skrovišta, iz pupka nebeske galaksije i u dogovoreno vrijeme raspoređivale na svoja stara mjesta, gdje su bila od postanka svijeta. Gledala sam velikog medvjeda kako visi iznad vode i strahovala da će se utopiti u Savi, u našem zabačenom selu za koje još nikad niko nije čuo, te ga zato nikad više niko neće moći pronaći. I ponovo vratiti na njegovo mjesto.

Selom se prolomio zvuk šargije i violine, miješajući se sa lavežom gladnih pasa. Baka je nabrzinu prolila vodu iz „legenja“, nešto promrmljala i katancem zatvorila vrata kuće. Tu noć sanjala sam Savu kako se izlila iz svoga korita i cijelo naše selo prenijela na drugu obalu. Plakala sam gušeći se u strahu, da više nikada nećemo imati kuda odputovati. I da ćemo mi biti oni drugi, a rijeka zauvijek izbrisati Bosnu i sa njom pitanje: zašto postoje čovjek, voda i ona druga strana?

Donji Svilaj, srpanj 2013.

Za GIP piše Ružica Kopačević - Miličević