Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Ned09222019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Tamo dole, vamo gore!

S moga balkona vidi se cijela čaršija. Mislim, ovdje, u Austriji. Ispod njega se nekad kočoperio Franjo Josip, i s peruškom na glavi šetao s caricom Elizabetom.Od devedesetih je čaršija puna našeg svijeta. E, sad vam je taj moj balkon, moja cijela avlija, na kojoj se nalazi mala božja bašča, počevši od pelagonija, oleandera, miloduva, lijepe kate, preko palmi svih vrsta, i to sve iz naših krajeva, pa do peršuna zasađenog u kutiju od kikirikija. Ama ljudi moji, kakva bih ja Posavka bila kad na svom balkonu ne bih imala bar jednu šljivu. Posavka bez šljive je kao država bez zastave.

ruzica 900

Šljiva je nama Posavljacima ono što je Dalmatincima maslina. Ne daj Bože da ne rodi! To vam je za nas najgora elementarna nepogoda. Kao kad bi Dalmatincima presušilo more i osušile se sve masline.

Jest da ova moja balkonska nikad ne rađa, a i ne mora, neka nje tu, da je gledam.

E, tako vam ja fino sjedim na balkonu, gledam u tu svoju šljivu, a kad me zabole oči, padnem u depru i zamišljam kako kod ćaće, u Bosni, berem paradajz, udaram komarce i idem od kuće do kuće i ispijam kave.

E, baš u tim kavurinama sam -kako ih moj otac zove, sam na svom zasluženom godišnjem odmoru, najviše guštala. One vam se, svijetu moj, piju ujutro, poslije jutra- a to vam je u sedam i petnaest, kad se dignu djeca, kad dođu komšije i kad se ispraćaju, kad neko umre, kad čuješ dobar smrad, kad ti se spava, kad ti je loše, kad ti je dobro, kad si u depri, i kad izađeš iz nje. Tako vam je to, tamo, dole.

Ovdje, gore, u Austriji, pije se samo ujutro, i to iz nekakvih strojeva i kapsulica. Stisneš dugme, kvrc! I ispadne kava. To meni baš bez veze, kao da se dijete rodi iz rukava.
U Bosni, kad svratiš na kavu, je isto kao da si došao na krštenje. Što se više ljudi skupi-to bolje. Pristavi se voda, pa onda provrije, pa je zaspeš, pa je promiješaš, pa je razliješ u fildžane, razdijeliš kajmak, i na kraju u nju umćčeš šećer. Elem, to je kava.

U njoj se uživa sve dok ne navrati tetka Manda, kojoj je najveći gušt da traži mane cijelom svijetu, papi, Titi, komunistima, izbjeglicama, SDS-u, hadezeu, a i SDA spomene najmanje deset puta, dok srče vrelu kavu, i kritizira boju cvijeća, raspored saksija, korov oko jorgovana, plastični stolnjak, neoprane prozore i tko zna koječemu se još ne naruga u roku od pola sata.

Kad ona uleti u avliju, onako narogušena, pripadne ćuku, koji inače čuva kuću , ali kad ga ona pogleda i rekne: Marš!, i govno zamre u njemu.Rastjera kokoši, da zaborave kako se nesu jaja, a onda se meni navali na kosti. A, kome bi drugom? Tko će kome, ako ne svoj svome!

-Aaaa!? Što si nalakirala nokte? Baba ti ih nije lakirala. Zašto nisi bila na misi, što će reći svijet? Spavaš do podne.Kako te nije sramota komšija!?
-A, majke ti mile, paprike ti zarasle u travu, a ti ni makac. Zar još nisi obišla rodbinu? Već je druga nedilja kako si stigla. I, na kraju me tresne pitanjem: I, kad ćeš nazad. Ja iskolačim oči, i dreknem na nju: De ba tetka, prođi me se, ja sam ti na godišnjem odmoru !

Čuj nje, na godišnjem, ona na godišnjem, aaaaa, sinko moj tetka ti nikad nije bila na godišnjem, i, što mi fali? Ama od čega se ti odmaraš? Nit si orala nit kopala.
I tuši li tuši.

Na svu sreću, zazvoni mi mobitel, šefov broj. Još mi samo on fali.

Izletim iz kuće. Tamo me dočeka vika i vriska djece: Joooj, mama, poleti! Našli smo mačku i tri mačeta, četvrto samo što nije posrala. Bacih mobitel, i, trk u štalu, ostavih šefa da švabura -Was ist los? Haloooo! Baš me briga, nek čeka, matereti, ne porađaju se mačke svaki dan. Djeci zapovidim da se ne mrdaju s mjesta, kako ne bi pala u nesvijest u porođajnoj sali, a ja zasučem rukave, pa kao prava babica, prestanem disati i čekam da mače izleti.

Začuh muziku, trešti, kao da se nebo otvorilo. Komšija odvrni do daske, ni manje ni vise, nego Šemsu Suljaković. Ama đe sad nju nađe na ovakvom zvizdanu, pomislih, da je bar Halida pustio, ali jok, ona mu baš pravo sjela, njom prkosi bivšem jaranu, jer mu je oženio curu.

Zemlja gori od žege. Djeca jauču, tetka beštima, ćaća galami- spleo se s kablom laptopa koji je neko ostavio na pod.
Ne znam što je gore, komšija Šimo, tetka Manda ili mačka koja samo što nije izdahnula od štancanja mačića.

I taman što sam se počela osjećati kao kod kuće, prođe zasluženi godišnji odmor.

Evo me sada, ovamo, gore u Austriji, pogledam s balkona ne bi li ugledala bar tetku Mandu, iako mi ona i nije prava tetka, pustila bih je da me tuši s pitanjima samo da sam tamo, dole.

Ama, ne fali mi samo ona, nego i one mušice, koje zuje i vrte se oko glave kao mjesec oko zemljine kugle i poput kamikaza se zabijaju u ručak.
A, vala, ne bi mi smetao ni komšija Šimo koji redovno padne u sevdah kao šljiva u govno.

Jer, 'vamo, gore, brate moj, mušica ni za lijeka nema, a kamoli čovjeka da zapjeva i poprkosi. A o komšiliku da i ne govorim.

Ovdje, gore, svega ima, samo toga nema.

Za GIP piše Ružica Kopačević-Miličević