Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Ned11172019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Sve u svoje vrijeme

Svima koji me znaju poznata je moja ljubav prema selu, biljkama, a naročito moje nastojanja da neobične, egzotične biljke presadim iz tuđih vrtova i dalekih krajeva i prenesenim ovdje, u svoj svijet, svoj život. Tako sam, 2014 godine, iz Afrike, iz Gane, donijela neobičnu biljku koju dotada nikad prije nisam vidjela niti znam kako se zove.

Svojim izgledom me podsjeća na pticu flamingo.Čim sam je vidjela zaljubila sam se u nju,i odlučila da je ponesem sa sobom. Dan pred povratak u Europu sam je kriomice iščupala iz parka hotela.

Kako bi preživjela dugi put, natopila sam vodom ženski uložak i u njega stavila tanku dugu biljku.

Kada sam stigla, prvo što sam izvadila iz kofera, bila je ona. Posadila sam je, zalila, i stavila na mjesto za koje sam smatrala da pogoduje njenom rastu. Pri povratku s posla, prvo što sam tražila pogledom, bila je ona, baš kao što oni koji imaju pse i mačke prvo zovu svoje kućne ljubimce.

Usprkos njezi i brizi koje sam joj ukazivala, biljka se sporo razvijala. Ubrzo je izgubila onaj svoj prvobitni sjaj i čvrstinu, naglo je ostarjela. Pomislila sam da joj možda ne odgovara mjesto na kojem je stajala, te sam počela sa premještanjem. Prvo je stajala pored prozora, potom sam je odmaknula s prejakog svjetla i smjestila u poluhlad, na kraju sam je stavila na pod. Nažalost ni to nije dalo nikakvih rezultata, zakržljala je, tijelo je raslo, ali je duša u njoj venula.ruzica 900

Djeca su mi govorila da odustanem, da je bacim, jer samo smeta, osim toga mučim i nju i sebe.

Iako je izgledala jadno i sparušeno nisam imala srca da je bacim, nadala sam se da će živnuti, te da joj samo treba vremena dok se navikne na našu klimu i novo okruženje. Vjerovala sam da su biljke kao i ljudi, koji, kad dođu u novu sredinu trebaju vrijeme akulturacije, navikavanja. S vremena na vrijeme sam puštala afričku muziku u nadi će se u njene listovi opet vratiti ona ljubičasto, skoro erotična boja. Ništa se nije mijenjalo.

Odlučila sam je ostaviti na miru. I dalje sam je redovno zalijevala, održavala na životu, bez ikakvih pretenzija, bilo mi je važno da ne ugine, da zna da mi mnogo znači i da ću se brinuti za nju iako nije lijepa i rodna.

Navikla sam se na nju, prihvatila njen novi izgled. Naš odnos je ovisio o mome raspoloženju i vremenu koje sam imala, ponekad bi joj prišla i milovala joj listove ili je samo na brzinu zalila, a potom je ostavila na miru da živi svojim samačkim životom.

Četiri godine kasnije, u studenom, smo se preselili u novi stan. Počelo je pakovanje i sortiranje, odvajanje korisnih od nekorisnih stvari. Svi su očekivali da ću je baciti, ali ja sam imala drugi plan.

U jednom dijelu stana sam namjestila afrički kutak, na zid sam zakačila dvije afričke maske i ogledalo.Tu sam smjestila i moju biljku, moju Flamingu. Odmaknula sam se i zadovoljno pomislila: To je to! Sad više nije sama.

cvijet

Negdje u prosincu sam primijetila da iz zemlje klija sitna biljčica. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Stajala je pored Flaminge kao dijete pored majke. To me podsjetilo na priču o Sari koja je rodila u neplodnim godinama.

U nevjerici sam gledala u pohabanu majku i krepko djetešce. Prvo sam pomislila da je neko u saksiju ubacio sjeme ili da ga je donijela ptica, možda vjetar, ali ne, to je nemoguće u ovu sobu ne dolijeću ptice. Ostala je tajna kako je, i zašto, nakon četiri godine proklijala nova biljka.

Odgovor nisam dobila ni dan danas, jedino što sam naučila jeste da stvari treba pustiti da se dese, da se i bez naše brige i nastojanja dešavaju čuda.
Ništa se ne može prisiliti, čak ni žarkom željom i brižnim nastojanjem ne možeš iznuditi novo stanje, promijeniti tok stvari.

Ne niče, ne raste i ne rađa se novi život zato što mi to hoćemo nego zato što sve ima svoje vrijeme, svoje doba i svoju logiku.

Za GIP piše Ružica Kopačević - Miličević