Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Čet11142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Proslava Sv. Ilije "Ilina 2011." u Garevcu

ilina_11

Srijeda je 20. srpanj 2011. blagdan je Sv. Ilije proroka i zažtitnika mnogih župa u Bosni i Hercegovini pa tako i našeg Garevca. Ustajem dosta rano jer ondje se lakše diše, ondje ptice ljepše pjevaju, ondje se živi ali i umire s pjesmom na usnama!

Zato nesmijemo ostaviti i zaboraviti ono što je krvavih žuljeva moj i tvoj otac ili moja i tvoja majka skupa s nama gradila i obnavljala, nećemo dozvoliti da to postane leglo zmijama i gušterima?

Pošli smo u svijet, sebi i svojoj djeci kruha zaraditi, ali svoj Garevac nikada nećemo izdati niti zaboraviti. U njega ćemo dolaziti, u njemu zapjevati, na njegovim sokacima kolo zaigrati, svog mrtvog oca i majku u grobu razveseliti, na tim grobovima cvijeće zasaditi i svojim ga suzama zalijevati.

Zapamtite, a to i svoju djecu naučite: Lijepa je Švicarska, bogata je Njemačka, privlačna je Amerika, jedna je majka Hrvatska, ali jedna je jedina i neponovljiva tvoja domovina rodna Posavina i Bosna ponosna!

Već ujutro oko devet sati idem do našeg groblja. Približavajući se prijelazu preko glavne ceste dalo se primjetiti nesvakidašnje stanje. Kod kioska gužva. Garevljani poranili da dođu po kruh, a tu se umješali i oni kojima noć bi kratka te su vrlo rano ustali i već došli iz okolice Sl. Broda, Osijeka i Zagreba.

Na cesti prema groblju već je parkirano pedesetak automobila različitih registarskih pločica.

Kod glavnog ulaza u groblje stoji prodajni štand sa svijećama od Mire Ćumorove koja svake godine obavezno dođe za Ilinu i Svi Svete u svoj Garevac. Iako je rano ujutro Mira je po običaju nasmijana a također i njen muž Marko.

Vrijeme brzo prolazi te se ispred grobljanske kapelice gdje ima hladovine prostor brzo popunjaje, po groblju grupice Garevljana, pozdravljau se i pričaju. Na glavnoj ulaznoj kapiji postaje gužva. Prostror ispred kapelice i do polovice groblja se brzo popunjava. U kratkom vremenu oglasi se i grobljansko zvono koje s velikom vještinom zazvoni Niko Tokić „Brkica" stari garevački zvonar koji je svoj zanat dugo pekao i naučio od pokojnog oca.

To bi znak za početak euharistije koju je po predpostavka molilo oko 850 osoba kako Garevljana tako i susjeda i gostiju.

Iz kaplelice izlaze svećenici na čelu s našim župnikom Filipom Brajinovićem, i našim garevačkim sinovima Vladom Jagustin, Matom Križić i Fabijanom Stanušićem te uzvanim gostima: župnikom iz Novog Sela Pavom Brajinović, vlč. Mirkom Ikić župnikom u Pećniku i predvotiteljem misnog slavlja preč. Ivom Balukčić dekanom doborskim.

Bilo je ugodno slušati pozdravne riječi našeg župnika kao i veoma nadarenu propovijed preč. Ive Balukčića koji se osvrnuo na život Sv Ilije.

Sv. Ilija prorok jedna je od rijetkih osoba Starog zavjeta koji ima svoj spomen-dan i kojega Crkva liturgijski slavi. Katolici u Bosni dozvolom Svete Stolice od 26. kolovoza 1752. slave ga i kao zaštitnika Bosne i Hercegovine.

Slaveći svetce Crkva u provom redu ističe primjer njihove vjere te nam ih stavlja za uzore kako i mi trebamo živjeti svoju vjeru u našim životnim okolnostima nadahnjujući se na njihovu primjeru, a tek onda preporuča da im se molimo kao zagovornicima pred Bogom u našim potrebama.

U čemu sv. Ilija, prorok - koji je živio prije skoro 3.000 godina - može biti primjer i poticaj nama ljudima 21. stoljeća, koji živimo u posve drugačijim okolnostima? Na to nam može odgovoriti Ilijin život.

Sv. Ilija je živio i djelovao kao prorok u 9. st. prije Isusa Krista. Ime mu znači: ''Moj Bog je Jahve''.

Rodio se u Tišbi Gileadskoj koja se nalazi na istočnoj strani Jordana, u pustom i slabo nastanjenom kraju. To je bio kraj u koji nije bila prodrla ondašnja civilizacija zloglasnog kralja Ahaba i još zloglasnije kraljice Izabele koji su u izabrani narod Božji uveli poganske kultove bogu Baalu i božici Aštarti.

Ilija, pozvan i nadahnut od Boga, odlučno ustaje protiv tih poganskih bogova i običaja. Narodu, svojim oštrim i beskompromisnim propovijedima postavlja temeljna pitanja: Tko je Bog u Izraelu? Je li to Baal ili Jahve – Gospodin Bog? Te, dokle ćete hramati na obje noge, tj. biti neodlučni: malo služiti Baalu, malo pravome Bogu Jahvi. Odlučite se kome ćete služiti.

Najistaknutiji primjer takvog nastupa proroka Ilije nalazimo u događaju na brdu Karmel gdje pravi Bog komu je Ilija služio prihvaća Ilijinu molitvu i to pokazuje spalivši Ilijinu žrtvu dok su mnogobrojni Baalovi svećenici unatoč cjelodnevne molitve ostali neuslišani. Narod se priklanja Iliji dok baalove svećenike i proroke ubija. Bio je to početak ponovnog povratka naroda pravome Bogu.

Nakon što je doživio uspjeh u svom proročkom djelovanju, čiji je vrhunac bio prinošenje žrtve na brdu Karmelu, kraljica Izabela mu prijeti smrću radi ubojstva Balovih prorok. Ilija od straha pred Izabelom povlači se u pustinjske krajeve. Bježi od svoga poziva ali i od Boga. Razočaran je. Međutim, Bog ne napušta Iliju. Što radiš ovdje Ilija? Pa Gospodine, revnovao sam za te, ali osjećam kao da si me napustio, strah me je pred prijetnjama kraljice Izabele, moli Boga da uzme njegov život .

Današnje prvo čitanje donosi nam opis upravo toga razdoblja Ilijina života. To je razdoblja umora, razočaranja, razmišljanja o smislu svoga proročkog života i na koncu želje da sve to dokonča svojom smrću. Međutim, Bog ga na čudesan način hrabri i hrani te ponovno šalje na dalek put izvršavanja svoga proročkog poslanja.

Na tom svom životnom proročkom putu Ilija se borio i za održavanje moralnih načela koja proizlaze iz vjere. Jasno i odlučno kori kralja Ahaba kada je na nagovor svoje žene dao ubiti Nabata kako bi prisvojio njegov vinograd. U molitvi se zauzima za ugroženi narod kada kroz tri godine i šest mjeseci nije bilo kiše u Izraelu te suša prijetila da pomori narod. Jahve je uslišao Ilijinu molitvu. Molitvom također pomaže ženi udovici u Safarti sidonskoj da ona i njezin sin ne umru od gladi; također molitvom oživljava njezina mrtva sina da pokaže da se Jahve brine za one koji su napušteni od ljudi i društvenih struktura.

Zato nam današnje drugo čitanje iz poslanice sv. Jakova apostola predstavlja Iliju kao uzor ustrajne i žarke molitve. Apostol poziva svoje sunarodnjake ali i nas današnje vjernike da u svojim životnim poteškoćama molimo i budemo strpljivi, a u radostima budemo zahvalni Gospodinu, poput Ilije.

Evanđeoski odlomak opisuje nam događaj Isusova preobraženja pred njegovim učenicima. Tom prigodom ukazuju se Mosije i Ilija kao predstavnici SZ koji razgovaraju s Isusom. Tim događajem Bog potvrđuje pred učenicima Isusa kao doista Božjeg poslanika koji nastavlja Božje djelo spasenja čovjeka koje je Bog izvodi preko osoba iz povijesti spasenja. Među tim osobama u Isusovo vrijeme u tradiciji njegova naroda posebno su se isticali Mojsije simbol zakona u Izraelu i Ilija simbol proroka kao čuvara tih zakona.

U kršćanskoj i židovskoj predaji Ilija je ostao uistinu snažan lik, nad povijesne veličine, čija poruka, a ona je poruka Božja, vrijedi za ljude svih vremena, pa i za ovo naše vrijeme i naše narodne i vjerske okolnosti.

Izdvojit ću tri poruke iz Ilijina života i propovijedanja koje su aktualne i za nas Hrvate i katolike u ovom vremenu i na ovim prostorima.

Prva je: Svojim stavovima i radikalizmom Ilija neumorno razara lažni mir između politike i religije. Ne ustručava se jasno i odlučno reći kralju da ne smije otimati od svojih podložnika njihova dobra te da on nije gospodar nad njihovim životima. Primjer Nabotova ubojstva i otimanja njegova vinograda. Vjerniku ne smije biti svejedno je li njegov politički predstavnik vjernik i kakav je vjernik? Ravna li se on prema Božjim načelima pravde koja su nam zadana kroz Božju riječ i Božje zapovijedi ili se ravna prema načelima profita, novca, uživanja, dogovora, stranačke stege, ''nove pravednosti'' utemeljene ne na Božjoj, nego na ljudskoj dogovorenoj mudrosti i to uglavnom velikih i moćnih. Za istinskog vjernika ne može nijedan ljudski dogovor i ljudsko pravo, pa makar ono bilo i daytonsko, poništiti Božju pravednost utemeljnu na pravu i dostojanstvu svakog pojedinca kao slike Božje i naroda i njegovih prava.

Druga je poruka: Prorok Ilija neumorno se okomljuje na opasni sinkretizam na području religije. On oštro prekorava kralja Ahaba što je dopustio da preko svoje žene uveo u Izrael poganske bogove i običaje.

Sinkretizmom se može smatrati svaki pokušaj spajanja različitih filozofskih ili vjerskih pravaca. U našim vremenima je pojam prisutan zahvaljujući prvenstveno pojavi New Age, unutar koga je ideal novog doba i novog svijeta zasnovan na sinkretističkim tendencijama. Uzeti od svake religije samo ono što mi odgovara, što lagano, što ne zahtijeva napor i odricanje, što zadovoljava moje tjelesne nagone... i to onda spojiti u jednu religiju. ...

Ilija je također i primjer odlučnog borca protiv ravnodušnost i neodlučnost s obzirom na Boga i vjeru. To bi bila treća poruka također i te kako aktualna za naš hrvatski katolički narod.

''U posljednjih petnaestak godina ubijeno je preko 600 misionara, a svake godine oko 160.000 kršćana dadne svoj život radi vjere. Osim toga procjenjuje se da je danas oko 250 milijuna kršćana u svijetu izloženo raznovrsnim opasnostima samo radi toga što su kršćani. Pridoda da li se tomu i brojka od oko 45 milijuna ubijenih kršćana u nedavno završenom dvadesetom stoljeću onda ne čudi zaključak da je ovo tzv. 'moderno vrijeme' najkrvavije u povijesti kršćanstva.'' Ovo su samo neki pokazatelji i zaključci koji se iznose u članku Mučenici zbog prijateljstva s Kristom, objavljenog u međunarodnoj reviji Tracce (Tragovi) za siječanj 2006., katoličke udruge Comunione e liberazione (Zajednica i oslobođenje). Na temelju velikog broja činjenica koji govore o progonu kršćana u svijetu Attilio Tamburrini direktor „Crkve u nevolji" kaže: „Ono što boli i zabrinjava je ravnodušnost Zapada naspram kršćanskih žrtava. Mediji o tome malo ili nikako ne izvješćuju. Današnji kršćanski mučenici ubijeni su iz mržnje, a pokopani od naše ravnodušnosti."

U nedavno objavljenoj knjizi na hrvatskom jeziku Zašto se trebamo zvati kršćani, poznati talijanski senator, filozof i političar Marcello Pera između ostalog nabraja najmarkantnije i najrječitije znakove otpadništva. Europa promiče zakone koji krše kršćanska načela o glavnim etičkim pitanjima. Podržava pobačaj, eutanaziju, manipulaciju embrijima, ozakonjuje homoseksualne brakove, tolerira mnogoženstvo te smanjuje zakonsku obranu protiv pedofilije. Europa izbjegava spominjanje svojih judeokršćanskih korijena u europskom Ustavu. Europa skriva svoje kršćanske simbole, u njoj se više ne čestitaju Božić i Uskrs jer, veli ona, ne želi vrijeđati nevjernike ni pripadnike drugih vjera. Europa u vlastitim državama muslimanima dopušta maksimalnu vjersku i bogoštovnu slobodu, a tolerira da se u njihovim državama ta ista sloboda krši sve do mučeništva kršćana – u Africi, Kini, Turskoj i Indiji.

Europa ne brani Papu Benedikta XVI napadnuta jer je u jednomu svome govoru zastupao da je kršćanstvo religija logosa – riječi, a ne mača te je od islamske strane tražio da se izjasni na sličan način.

Mnogi vjernici su slabo poučeni o kršćanskim istinama te olako prelaze preko temeljnih kršćanskih moralnih načela. Dosta je malo detaljnije zaviriti u glazbu mladih i filmske ponude, koliko je sotonističkog ozračja prisutno a da se nitko ne uznemiruje ili to zabranjuje. relativiziranje vjerskih istina.

To se očituje i na ovim našim prostorima osobito u masovnim medijima koji na razne načine nameću ateistički pogled na svijet kao znanstveni. Crkvu prikazuju kao nazadnu. Dosta je pogledati samo rasprave o potpomognutoj oplodnji, diskriminirajuće i rasističke poglede na jednu mladu političarku u Hrvatskoj koja se ne stidi svoga kršćanskog uvjerenja koje iskazuje kroz kršćanske simbole ali i političko djelovanje.

Što nam je činiti?

Crkva mora biti budna, ukazivati na zablude današnjeg vremena, koje pod vidom humanizma koji isključuje Boga i koji se nameće kao apsolutna i znanstvena istina. Samo nas humanizam koji je otvoren Aposlutnome i raspoloživost za Boga otvara prema braći ljudima. Nasuprot tomu, ideološko zatvaranje Bogu i ateizam ravnodušnosti, koji zaboravlja Stvoritelja opći je rat protiv čovjeka .''Rat koji će najprije osakatiti, a zatim uništiti čovjeka. Rat koji želi otuđiti čovjekov razum i njegovu volju u kojima se izražava njegova predivna sličnost s Bogom. To je luđački rat u kojemu bi cijena smrti Boga bila – smrt čovjeka." Osim što je pozvana 'ukazivati na slijepe ulice i na zamke', Crkva mora odlučnije postavljati putokaze, a posebno ukazivati na nadu koju kršćani nose i čiji su svjedoci, tj. još ustrajnije provoditi novu evangelizaciju današnjeg svijeta. ''Samo onda ako mislimo da smo kao pojedinci i kao zajednica pozvani pripadati Božjoj obitelji kao njegova djeca, bit ćemo sposobni iznjedriti nove misli i osloboditi nove snage kako bismo služili istinskom cjelovitom humanizmu.''(Caritas in veritate, br. 79) Crkva, u svim svojim članovima trebala bi biti poput Krista, spremna da bude znak osporavan, pa i uz cijenu 'progona koji je, zapravo, već počeo, kako drži spomenuti prof. Schooyans. Istinski vjernik i u današnjim problemima, neprijateljstvima i progonima sve do mučeništva, trebao bi biti također svjestan Kristovih riječi koje nam donose ohrabrenje: ''Ohrabrite se: Ja sam pobijedio svijet!''(Iv 16, 33) i drugih riječi: ''ja sam s vama do svršetka svijeta''(Mt 15,5).

Mi bismo puna puta htjeli Boga podvrgnuti svojim planovima i željama. Htjeli bismo Boga kupiti i prisiliti svojim darom, postom, pa i molitvom. Htjeli bismo biti pametniji od Boga. Željeli bi smo da Bog postupa po našim planovima. Stvaramo Boga na svoju sliku umjesto da spoznamo i prepustimo se Božjem vodstvu

Talijanski biskup Comstro držeći duhovne vježbe prije dvije godine Sv. Ocu Benedktu XVI između ostalog ispripovjedio je i ovaj svoj doživljaj i vrlo poučnu priču. U lipnju 2001. godine imao sam jedan nezaboravan susret. Bilo je deset sati navečer. Baš smo završili večernju molitvu i Trg loretskog svetišta odjekivao je glasovima, pozdravima, smijehom i željama za laku noć. Približih se jednim dječjim kolicima, ali ne vidjeh djeteta, već odraslu ženu, vrlo niska rasta (58 cm!), lica ozarena osmijehom. Pružam ruku da je pozdravim, no bolesnica mi ljubazno odgovara: »Oče, ne mogu vam pružiti ruku jer biste mi mogli slomiti prste: patim od nepotpune osteogeneze (riječ je o bolesti nepotpunog okoštavanja, op. prev.) i kosti su mi vrlo krhke. Oprostite.«

Nije bilo ničega što je trebalo oprostiti. Ostao sam zadivljen vedrinom i ljupkošću bolesnice te sam želio saznati nešto više o njezinu životu. Ona me preduhitri i reče: »Oče, pod jastukom mojih kolica je mali dne¬vnik. To je moja priča! Ako imate vremena, možete je pročitati.«

Uzeh listove i pročitah naslov: Sretna što živim! Ponovno sam svratio pogled na ono otaj¬stvo raspete radosti i upitao: »Zašto si sretna što živiš? Možeš li mi već sada reći nešto od onoga što si zapisala?« Evo odgovora koji izručujem svim odgojiteljima i svima onima koji istinski ljube mlade: »Oče, vi vidite u kakvom sam stanju... Ali najžalosnija je moja priča! Mogla bih je ovako nasloviti: Napuštenost! Pa ipak sam sretna, jer sam shvatila što je moje zvanje.

Po planu Gospodinove ljubavi ja postojim da zdravima vičem: Nemate pravo zdravlje zadržati za sebe, morate ga darovati onome tko ga nema, inače će se ono izroditi u egoizam i neće vas usre¬ćiti.

Postojim da onima koji se dosađuju vičem: Sati u kojima se vi dosađujete nedostaju nekome kome treba ljubavi, njege, pozornosti, druženja; ne budete li darovali te sate, oni će se izroditi i neće vas usrećiti.

Postojim da onima koji žive noću i trče iz jedne diskoteke u drugu vičem: Te noći, znajte, nedostaju, dramatično nedostaju tolikim bole¬snicima, tolikim starcima, tolikim osamljenim osobama koje čekaju neku ruku da im osuši suzu. Te suze nedostaju i vama, jer su one sjeme prave radosti! Darujte noći koje sada beskorisno tratite, inače će one postati grob vaše sreće.«

Gledao sam bolesnicu koja je autoritativno govorila sa svoje govornice, govornice boli! Nisam se usudio komentirati, jer je sve bilo čude¬sno i dramatično istinito. Bolesnica nadoda: »Oče, zar nije lijepo moje zvanje?« Odgovorih spuštaju¬ći glavu, bijah suglasan s njom!

Molila sam te, Gospodine,

Da mi daš snagu da uspijem,

Ti si me učinio slabom

Da bi naučila slušati.

Molila sam te zdravlje,

Da bi činila velike stvari,

Ti si mi pripustio bolest

Da bi činila bolje.

Molila sam te bogatstvo

Da bi bila sretna

A dobila sam siromaštvo

Da budem mudra.

Tražila sam te vlast

Da bi me drugi cijenili

A dobila sam nejakost

Da bi vapila za tobom.

Tražila sam od tebe prijateljstvo

Da ne bi bila sama

A ti si mi dao srce

Da ljubim braću.

Tražila sam od Tebe sve ono

Što bi moglo razveseliti moj život.

Ti si naprotiv, dao život

Da bi se radovala nad stvarima.

Nisam primila ništa od onoga

Što sam tražila

A dobila sam ono čemu sam se nadala.

Unatoč svojim neizrečenim molitvama

Bila sam uslišana.

Od svih ljudi, sada sam najbogatija.

Gospodine, Tebi hvala!

 Ostale fotografije možete pogledati u našem fotoalbumu ili klikom ovdje!

Za GIP piše Mišo Perak