Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Čet11142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Oni su nositelji budućnosti nas i našeg Garevca

braca kovac

GAREVAC/ Početak je listopada 2011., mjeseca koji će ubrzo sve tople i lijepe dane koji su iza nas promjeniti u jesenjsku maglu, kišu i mraz. Šetam našim sokakom i gledam ova dva mališana (koja su na slici) kako veseli idu iz škole. Smiju se, gurkaju i jedan drugom dobacuju kako je jedan brži od drugoga.

 Iako su već prepješačili dva kilometra od nekadašnje Garevačke „osnovne škole Vladimir Nazor“ koja dobi novo ime „Sutijeska“ oni su veseli i raspoložni. Neznaju za umor niti hladnoću, a kažu nisu još ni izgladnijeli.

To su braća Antonijo i Lucijano Kovač učenici drugog i četvrtog razreda osnovne škole, sinovi Dijane i Brune Kovač. S pravom ih možemo nazvati i sinovi Garevca jer oni su svjetlost dana ugledali baš tu na Posavskoj grudi i u rodnom Garevcu. Rođeni su kao treće i četvrto djete povratničke obitelji Kovač.

Gledam ih i mislim se: oni su cvijetovi Garevca, plodovi ljubavi i nositelji budućnosti nas i našeg Garevca. Oni tu žive i lijepo im je. Ne znaju za bolje i vesele se svakom novom danu i susretu svojih triju školskih koleginica. Dvije djevojčice Vila i Danica su prvašići, dok je treća najstarija od njih i zove se Vedrana te ide u peti razred.

Antonijo i Lucijano su jedini garevljani koji tu stiječu svoje znanje. Kažu da imaju veoma razumnu mladu učiteljicu Ružu Đenić (22) koja svakodnevno dolazi iz Modriče da bi svoje znanje poklonila ovim veoma dragim i vrijednim đacima. Svakodnevno je tu i domarica Danica koja se brine za ćistoću i toplotu njihove učionice..

Lucijano  pohađa drugi razred i još nezna pisati i čitati latinicu jer im je kako kaže to u programu predviđeno tek u trećem razredu. Od starije sestre i braće to nije htijo da nauči jer naglašava „da ga oni neznaju dobro naučiti kao njegova učiteljica“. Dakle, Lucijano ima veliko povjerenje i ponos na svoju učiteljicu Ružu  koja im je podarila sate, dane i mjesece pažnje i učiteljske ljubavi.

Iz ovoga možemo zaključiti da djeca vjerojatno govore istinu i da je ona za nas i ako bolna ipak realna.

Teško nam je to shvatiti jer mi ne živimo ondje, a i prošla vremana su nam ostavila teške tragove pridošlih ljudi, djece koja su jučer rođena i za koje je naša posavska gruda još uvijek strana.

No život ide dalje a s njime i mi! Kako nam je, samo mi znamo?!

Iz nedavno provedene ankete „ Što može spasiti Garevac“ koju je pokrenuo GIP polovicom rujna i koja je trajala mjesec dana vidjelo se da su odgovori naših posijetitelja bili identični ovome gore navedenom naslovu.

Dakle nositelji budućnosti nas i našeg Garevca po toj anketi su odgovri: 1. mladi s 31% glasova, 2. naši stari povratnici s 29,3% glasova,  4. crkva s 13,8% glasova i 5. političari s 5,2% glasova dok je na trećem mjestu bio odgovor nema njemu spasa s 20,7% glasova.

Za GIP piše Mišo Perak



 

Nositelji budućnosti nas i našeg Garevca

 

GAREVAC/ Početak je listopada 2011., mjeseca koji će ubrzo sve tople i lijepe dane koji su iza nas promjeniti u jesenjsku maglu, kišu i mraz.

 

Šetam našim sokakom i gledam ova dva mališana (koja su na slici) kako veseli idu iz škole. Smiju se, gurkaju i jedan drugom dobaciju kako je jedan brži od drugoga.

 

Iako su već prepješačili dva kilometra od nekadašnje Garevačke „osnovne škole Vladimir Nazor“ koja dobi novo ime „Sutijeska“ oni su veseli i raspoložni. Neznaju za umor niti hladnoću, a kažu nisu još ni izgladnijeli.

 

To su braća Antonijo i Lucijano Kovač učenici drugog i četvrtog razreda osnovne škole, sinovi Dijane i Brune Kovač. S pravom ih možemo nazvati i sinovi Garevca jer oni su svjetlost dana ugledali baš tu na Posavskoj grudi i u rodnom Garevcu. Rođeni su kao treće i četvrto djete povratničke obitelji Kovač.

 

Gledam ih i mislim se: oni su cvijetovi Garevca, plodovi ljubavi i nositelji budućnosti nas i našeg Garevca. Oni tu žive i lijepo im je. Ne znaju za bolje i vesele se svakom novom danu i susretu svojih triju školskih koleginica. Dvije djevojčice Vila i Danica su prvašići, dok je treća najstarija od njih i zove se Vedrana te ide u peti razred.

 

Antonijo i Lucijano su jedini garevljani koji tu stiječu svoje znanje. Kažu da imaju veoma razumnu mladu učiteljicu Ružu Đenić (22) koja svakodnevno dolazi iz Modriče da bi svoje znanje poklonila ovim dragim i vrijednim đacima. Svakako je tu i domarica Danica koja se brine za ćistoću i toplotu njihove učionice..

 

Lucijano  pohađa drugi razred i još nezna pisati i čitati latinicu jer im je kako kaže to u programu predviđeno tek u trećem razredu. Od starije sestre i braće to nije htijo da nauči jer naglašava „da ga oni neznaju dobro naučiti kao njegova učiteljica“. Dakle, Lucijano ima veliko povjerenje i ponos na svoju učiteljicu Ružu  koja im je podarila sate, dane i mjesece pažnje i učiteljske ljubavi.

 

Iz ovoga možemo zaključiti da djeca vjerojatno govore istinu i da je ona za nas i ako bolna ipak realna.

 

Teško nam je to shvatiti jer mi ne živimo ondje, a i prošla vremana su nam ostavila teške tragove pridošlih ljudi, djece koja su jučer rođena i za koje je naša posavska gruda još uvijek strana.

 

No život ide dalje a s njime i mi! Kako nam je, samo mi znamo?!

 

Iz nedavno provedene ankete „ Što može spasiti Garevac“ koju je pokrenuo GIP polovicom rujna i koja je trajala mjesec dana vidjelo se da su odgovri naših posijetitelja bili identični ovome gore navedenom naslovu.

 

Dakle nositelji budućnosti nas i našeg Garevca po toj anketi su: 1. mladi, 2 naši stari povratnici, 3 nema njemu spasa, 4. crkva i 5. Političari.

Za GIP piše Mišo Perak