Samo je jedan Garevac

Selo moje sve me tebi zove

Čet11142019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Jer, ja ću se vratiti...

slavica na stanuZelena oaza u Garevcu: Nada u povratak u Bosansku Posavinu. Ekipa Slobodne Bosne posjetila je prošlog vikenda posavsko selo Garevac u kojem već godinama kroz projekte koje je pokrenulo, a koje sufinancira Europska unija, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ žele ohrabriti povratak i vratiti život u ovaj kraj. 

Piše: Danka Savić, Slobodna Bosna

Prvi pisani tragovi o  selu Garevac, nadomak Modriče i nedaleko od granice sa Hrvatskom, stari su preko dvjesto pedeset godina. Još je starije predanje koje se prenosilo sa koljena na koljeno, kaže da je ovo područje nekada bilo prekriveno šumama. Ali, u požaru je od svega ostalo samo zgarište, na kojem su ipak počele nicati kuće. Smješteno na posavskoj ravnici, uz desnu stranu rijeke Bosne, sada uz magistralni put i željezničku prugu Šamac-Sarajevo, selo je zbog paljevina dobilo naziv Garevo, i pod ovim se nazivom  spominje u pisanim spisima još davne 1762. godine. Prvi su ga počeli naseljavati Hercegovci jer na  vrlo plodnoj zemlji nicalo je što god bi se posijalo, a bilo je dosta drva za ogrjev i za izradu brvnara. Tako su i nastajale konture sela Garevac. Ova plodna zemlja, na kojem su od nedavno zasađena tri ogledna voćnjaka sa 7.000 sadnica, budi velika očekivanja mještana, povratnika koji su selo morali napustiti početkom rata u BiH.

KUĆA OTVORENA ZA SVE

Samo u općini Modriča preko dvije trećine površine čini poljoprivredno obradivo zemljište, koje je gotovo sto posto u privatnom vlasništvu.

„Niko me ne može uvjeriti da ovaj kraj, ali i čitava Bosanska posavina nije mjesto gdje se može lijepo živjeti“, kaže nam prošlog vikenda Slavica Šerić u Garevcu. Ona je, kako kaže sa sebe,  povratnica u selo kao voditeljica projekta na kojem već duže vremena radi - Projekt Otvorene kuće koji je Hrvatsko kulturno društvo Napredak pokrenulo 2006. godine, uz sufinanciranje  EU, sa namjerom da stanovništvo s područja općine Modriča, ali i onih koje su joj blizu, može na jednom mjestu naći sve informacije vezane za povratak, prava koja mogu ostvariti, dobiti stručne savjete o mogućnostima ekonomskog razvoja, poljoprivrede, ali i razne edukativne, duhovne i kulturne sadržaje. Otvorena kuća je uz pomoć njemačke zaklade Renovabis obnovila i adaptirala bivšu osnovnu školu u Garevcu, koja je postala prostor za njihov rad.  Za opremanje prostorija  dio novčanih sredstava osiguralo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. Kao projekt socijalnog i humanog dijaloga, imao je tri oblasti djelovanja - socijalni, očuvanje kulturne baštine i edukacijski. Kuća odnedavno ima i svoju domaćicu, mještanku Miru Juroš.

Od kraja prošle godine, postoji i edukacijsko-istraživački centar „Zelena oaza“, kao nastavak dosadašnjih projekata, planiran za sljedećih pet godina. Zasađena su tri ogledna voćnjaka s više od 7.000 sadnica, a nedaleko od kuće bit će napravljen i vrt ljekovitog bilja.
„Osim proizvodnje, cilj nam je edukacija“, kaže Goran Štrbac iz Napretka u Zagrebu, koji je također angažiran na povratku.
„Plan nam je povezati ljude koji se žele baviti poljoprivredom. Sama Otvorena kuća nema kapacitete da puno radi, ali želimo pokazati da se od toga može živjeti.“

Napredak je ovdje našao i svoje poslovne partnere. Voćar Taib Bajramović iz Gradačca, koji u posjedu ima uz ostalo 14.000 sadnica, uključen je u ovaj veliki Napretkov projekt kako bi im pomogao svojim iskustvom.
„Imamo dogovor da se sve što se ovdje proizvede preko njegove firme i otkupi, tako da nam je otkup osiguran“, nastavlja Goran.

Slavica, koja je voditeljica i koordinatorica čitavog projekta, kaže da je od prvog dana postojanja Otvorene kuće bilo jasno  da će biti teško i da će trebati dosta vremena za ono što žele uraditi. „Ovo nije projekt koji počinje i završava nego nešto što smo zasijali da raste i da se razvija“,  dodaje ona. Otpočet prije šest godina, iz njega je 2010. nastala i zaklada „Otvorena kuća“ Centra za mir i kulturu dijaloga. Smješten je u obnovljenoj Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ u Garevcu staroj preko sto godina. Slavica kaže da se  u svim spomenutim projektima promoviraju različitosti koje postoje u BiH „jer smatramo da je to naša posebna vrijednost.“

„Naš je fokus interesa šire područje Bosanske posavine, jer je to jedna kulturna, geografska, ekonomska cjelina, ali i općine iz oba entiteta, Modriča, Odžak, Bosanski Brod, Derventa, djelomično Gradačac“, kaže ona.

VOĆARSTVO JE NAŠA BUDUĆNOST

Garevac je prije rata brojao skoro tri tisuće ljudi i bilo je oko 800 kuća. Do sada se vratilo sto osamdeset mještana, a mnogi i dalje žive u Hrvatskoj . Petar Gagulić, predsjednik Općinskog vijeća u Modriči kojoj pripada Garevac i jedini Hrvat u tamošnjim strukturama vlasti, ogorčen je što nema državne politike koja bi ohrabrivala ljude da se vrate, i što niti na jednoj razini ne postoji inicijativa kojom bi se  stimulirali ljude da se vraćaju svojim kućama.
„Već godinama nosim sa sobom spisak od 550 Hrvata koji žele ponovo živjeti u svom kraju, ali oni nemaju novaca da obnove kuće i osiguraju sebi osnovne temelje za život“, dodaje on.  

Mještani s kojima smo prošlog vikenda razgovarali također kažu da je zabluda je da se ljude ne žele vratiti, “samo za to im je potrebno da imaju  kuću, ali i nešto više od toga“.

Jedan od povratnika je Bruno Marić, koji se vratio u Garevac 2002. godine. Kada je četiri godine prije njega to uradio njegov otac, bio je prvi povratnik u ovo mjesto.
„Sada vam izgleda pusto, ali naši ljudi se vraćaju u svoj kraj. Za Svetog Iliju ovdje se okupi nas dvije tisuće“, kaže nam on. Bruno je nakon povratka u Posavinu otvorio firmu za drvenu ambalažu, a posao nije išao kako je  očekivao. Nije obeshrabren jer sada vidi novu šansu za povratak života u selo. Nada se da će zadruga okupiti dvije do tri stotine ljudi, a postoje ljudi porijeklom iz ovog kraja koji također žele ovim putem ulagati u projekt. Stotinjak mještana danas živi širom Evrope, vrlo su uspješni i na njihovu se pomoć računa. Jedan od njih je i Juro Josipović, koji u Austriji živi od prije rata, od 1983. godine. On je u selu napravio novu kuću.
„Imam pet braće i sestara i svaki tjedan neko od njih dolazi. Kad odem u mirovinu, doći ću živjeti u Garevac“, kaže Josipović. On je osigurao i sredstva za izgradnju kapele u selu.

Ali, za one koji ovdje sada žive najvažniji je posao od kojeg se može živjeti.
„Imamo veliku želju da pokrenemo voćarstvo i tako oživimo ovaj kraj. Kroz zadrugu i voćnjake koje smo zasadili želimo krenuti u veću proizvodnju jabuka, krušaka, šljiva... Ja u tome vidim budućnost“, dodaje Bruno.

Voditeljica Otvorene kuće Slavica Šerić kaže da je ovo jedan veliki projekt te da se nada da će „pronaći“ i mlade ljudi koji će željeti da se oko njega angažiraju. Za sada, međutim, samo tri povratničke obitelji imaju u selu djecu.   

Devetnaestogodišnji Mato Marković jedini je mladić u selu, u koje se sa majkom vratio 2003. godine.
„Mjesna zajednica nam je ovdje otvorila Društveni dom u kojem svaki dan mogu koristiti internet“, kaže on. Ponekad Mato ode u Modriču ili se druži sa vršnjacima iz okolnih izbjegličkih naselja. Završio je automehaničarski zanat u Odžaku i ne vidi nikakvu mogućnost da se zaposli. I za njega bi Zelena oaza mogla biti spas.     

BORBA  ZA POVRAT IMOVINE U REPUBLICI SRPSKOJ

Otvorena kuća u Garevcu oživjela je prošlog vikenda okupljanjem  članova Središnje uprave HKD Napredak i dolaskom gostiju iz raznih krajeva BiH. Župe u Posavini pripadaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koja je tokom rata doživjela najveću tragediju, pa tako ispada da je čak 63 posto katolika napustilo tu nadbiskupiju, više nego  Banjolučku biskupiju (62 posto).
„Svojim djelovanjem Napredak želi pokazati kako je itekako moguće raditi i živjeti i u 'manjinskom okruženju' – od jedne ruševne kuće nastao je jedan punkt koji služi svim povratnicima kako bi olakšao njihov svakodnevni život“, kaže  predsjednik Napretka Franjo Topić. A, ono što je posebno bitno, dodaje on, jeste to da je HKD Napredak otvoren za sve ljude bez obzira na vjeru i naciju. „Napredak je dokaz da se može živjeti zajedno, a da se pri tome nikome ne smeta“.

U projekte Otvorene kuće nisu uključeni samo povratnici Hrvati, nego svi koji ovdje žive, uključujući i Srbe koji žive u poslijeratnim izbjegličkim naseljima u blizini. Na projektu Otvorene kuće, u njegovom Nadzornom odboru, recimo, angažirana je i sestra načelnika općine Modriča, Snježana Krekić.

Napredak se, međutim, u Republici Srpskoj još uvijek bori za povrat svoje imovine. U Garevcu pokušavaju riješiti pitanje vlasništva obnovljene škole koja je prije ovog projekta bila samo ruševina, i okolnog zemljišta, tražeći od vlasti da budu upisani kao vlasnici ili dobiju na koncesiju jer sve što rade „rade za dobrobit svih ljudi“. Napretkova Zgrada u susjednom Bosanskom Brodu je ruševnom stanju i nema nikakvu namjenu. Središnja uprava HKD Napretka, predsjednik i Podružnica HKD Napretka Bosanski Brod obraćali su se u više navrata institucijama Republike Srpske za povrat doma uz jamstvo da će se dom obnoviti i koristiti za organizaciju kulturnih sadržaja za sve građane. I u susjednoj Derventi, kao i u Bosanskom Brodu, Središnja uprava se obraćala svim razinama  vlasti, visokom predstavniku u BiH, ali se i dalje čeka  da se ovi domovi vrate njihovom vlasniku  HKD Napredak.

SPAŠAVANJE STARIH ZANATA OD ZABORAVA

Učesnice tkalačke radionice u Otvorenoj kući osposobljene su da samostalno tkaju

U sklopu Otvorene kuće proteklih su se godina održavale tkalačke radionice kroz koje je educirano 30-tak osoba i 10 grnčarsko-keramičkih radionica kroz koje je prošlo 25 osoba. Mnoge od njih, iako žive na istom području, ranije nisu imale priliku ni da razgovaraju. Na predavanjima koje su držali predavači iz Sarajeva i Zagreba, žene sa ovog područja učile su o tome kako geografska raznolikost BiH utiče i na raznolikost nošnji odnosno raznolikosti u materijalu, obliku, ukrasu, stilu... Recimo, košulja čini osnovni dio posavske ženske kako hrvatske, tako i srpske nošnje. Ukrašavane su raznobojnim perlicama i čipkom, dok su se košulje bošnjačkih žena u Posavini razlikovale u kroju tako i u načinu ukrašavanja. Po načinu nošenja pregača kao i nošnji na glavi razlikovale su se udate od neudatih žena. U prezentacijama na održanim tribinama mogle su se vidjeti i muške posavske nošnje, kao i  opanci od opute koji su bili osnovna obuća kako u ženskoj tako i muškoj narodnoj nošnji.
„Neke od žena koje su sudjelovale u ovim radionicama su se osposobile i sada se samostalno bave tkanjem“, kaže Slavica.

Piše: Danka Savić, Slobodna Bosna