Vlast ne štiti Perkovića nego sebe

perkovic

Bilo je sve do jučer neviđeno i nezamislivo da Zagreb odbije bilo što što traži, sugerira ili predlaže Bruxelles, od imenovanja članova nadzornih odbora do promjene granica, od promjene zakona do prodaje brodogradilišta.

Ali, evo, dogodilo se da su Vlada i Sabor rekli odlučno “ne” europskom uhidbenom nalogu unatoč prijašnjem prihvaćanju, riskirajući vjerodostojnost u poštovanju međunarodnih obveza, a možda i političke i financijske sankcije.

Taj izmijenjeni zakon o pravosudnoj suradnji s članicama EU-a, kojim Hrvatska kaže da neće izručivati svoje građane za djela počinjena prije 2002. godine, nazvan je “zakonom za Perkovića” jer je došao nakon što je uhidbeni nalog na njegovo ime uputila Njemačka zbog ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. godina.

Opasan svjedok

Glavno je pitanje zašto se hrvatska vlast odlučila na ovakav bojkot, koji su to jaki razlozi koji su je naveli na spomenute nemale rizike? Prva je i, naravno, pogrešna, pomisao da se štiti samog ili samo Josipa Perkovića. Svaka vlast, prebogato je iskustvo o tome, lako se riješi bilo kojega pojedinca kad je u pitanju njezin interes. Za Perkovića bi, kako to kaže i njegov odvjetnik Anto Nobilo, bilo najbolje da se sam pojavi pred sudom i objasni svoju ulogu. Ako već njemačko pravosuđe inzistira na njegovu dovođenju pred sud, teško će se sakriti. Zato je logičnije pretpostaviti kako štiteći Perkovića vladajuće strukture zapravo nastoje zaštititi sebe.

Dugo se spekulira, a događaji oko usvajanja spornog zakona to nedvojbeno potvrđuju, kako dominantnu ulogu u hrvatskom javnom životu, u strankama, ministarstvima, diplomaciji, predsjedničkim uredima, gospodarstvu i medijima, igraju upravo pripadnici službe kojoj je Perković jedno vrijeme bio na čelu. Uostalom, on sam je 1998. godine predao HIS-u djelomičnu rekonstrukciju suradnika Službe državne sigurnosti na kojoj se već nalaze neka impozantna imena javnog života, a zacijelo je još više onih koje Perković nije želio otkriti i koji su vjerojatno bili još jači igrači.

Treba kazati, pripadnici jugoslavenskih tajnih službi dijelom su se, što zbog straha, što zbog uvjerenja, kao i sam Perković, stavili devedesetih u službu obrane i stvaranja nove hrvatske države. No, ostala je njihova dobro povezana mreža koja kontrolira društvo, ne više na ideološkoj, nego čisto pragmatičnoj osnovi. Oni, izusti nad Jazovkom sisački biskup Vlado Košić, vode našu zemlju, na prvim su mjestima, oni su gospodari medija, oni kroje istinu, zavode naš jadni narod.

Dakle, Perkovićev münchenski nastup u ulozi svjedoka ili optuženika mogao bi biti vrlo neugodan za mnoge, poneke bi mogao dovesti i u izravnu vezu s nekim od 67 ubojstava hrvatskih emigranata. Točno i iskreno, možda u svojoj staračkoj naivnosti, primjećuje Josip Boljkovac, bivši šef junaka naše priče, kad kaže: “Treba ga štititi, jer štiteći njega, štite se i drugi koji bi se danas-sutra mogli naći u istoj situaciji.” Ne treba, naravno, zanemariti ni ideološki fanatizam nositelja aktualne vlasti koji se nisu u stanju kritički distancirati od partizansko-jugoslavensko-komunističke negativne prošlosti.

Zbog istih motiva i na isti način na koji su ukinuli pokroviteljstvo nad obilježavanjem žrtava Bleiburga i “križnog puta”, oni sada žele velom zaborava prekriti i zločine počinjene nakon rata u iseljeništvu. Sve su to za njih, tako barem proizlazi, bile opravdane egzekucije nad državnim, potencijalnim ili stvarnim, protivnicima i neprijateljima. Suđenja za te zločine svakako bi dovela u pitanje cijeli jedan sustav na čelu s njegovim božanstvom Josipom Brozom.

Pozivanje na branitelje

A sve to prebacivanje odgovornosti za zaštitu zločina na oporbu i čak na Crkvu, te neodređene prijetnje kako će se tjeranjem lisice istjerati King Kong, najave promjene Ustava o nezastarijevanju političkih ubojstava, kao da se već kaznenim zakonom ne bi mogao izbaciti institut zastare za ubojstva uopće, a ne samo politička, pa onda Josipovićevo kako među politička ubojstva treba ubrojiti i ona iz drugih (kojih?) vremena, ili pak neuvjerljivo i lažno Milanovićevo kako se zapravo zakonom o (ne)suradnji s drugim državama žele zaštititi branitelji, samo su pokušaji umirivanja javnosti i savjesti, i dobivanje vremena za zaborav, odnosno koprcanje u viru koje vodi sve dubljem tonjenju do dna s kojega nema povratka, ni moralnog ni političkog.

Kad premijer, koji je možda i sam izmanipuliran u vrtlogu raznih interesa, poziva na zaštitu hrvatskih branitelja, on kao da nije ni pročitao tu Odluku o europskom uhidbenom nalogu u kojoj jasno stoji da država članica EU-a ne može izdati uhidbeni nalog za kazneno djelo koje nije počinjeno na njezinu teritoriju, kao i da država od koje se traži provedba naloga to neće učiniti ako se odnosi na djelo počinjeno na njezinu području, a to isto uneseno je i u sada izmijenjeni domaći zakon.

A koliko znamo, hrvatski su branitelji ratovali i mogli počiniti zločine samo na teritoriju hrvatske države. I jedno pitanje za ovu i za sve prethodne vlasti. Zašto do danas nije poduzet ozbiljan napor da se istraže počinitelji i nalogodavci ubojstva Bruna Bušića? A još su svi akteri itekako živi.

Preuzeto sa Slobodne Dalmacije, autor Josip Jović