Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Pet07102020

Last updateČet, 10 Svi 2040 12pm

Donja Tramošnica – Živimo od onih koji su vani

Posavska župa sv. Ivana Krstitelja u Donjoj Tramošnici još jedna je u nizu onih koju su okrutna ratna događanja od 1991. do 1995. obilježila razaranjima stambenih i crkvenih objekata, krvavim ubijanjima i u konačnici – progonom preostalih Hrvata-katolika. Mnogi su tada utočište potražili u Županji i okolnim selima, Zagrebu, a neki i u Njemačkoj, Austriji i dalje.

fra jozo d tramosnica

Piše: Rafaela Obučić

Oni koji su bili bliže, na ruševine i ostatke svojih nekadašnjih kuća počeli su se vraćati od 2000. pa do 2009. Poslije toga, bilježe se samo pojedinačni slučajevi vraćanja.

Po svom dolasku na župu 2009. godine, župnik fra Jozo Puškarić o Božiću je blagoslovio oko 250 vjernika koji su stalno živjeli ovdje u 125 kuća. Od prijeratnih 2360, danas u naseljima Donja Tramošnica, Čardak, Grab, Njivak, dio Okruglića i Orlovo Polje – koja čine Župu, živi oko 185 stalno naseljenih župljana, a broj kuća u kojima žive pao je na 90. Od tog broja 42 su samci, 45 obitelji s dva člana i ostale s tri i više članova.

– Kad me ovi što dođu sa strane pitaju imate li školu, kažem – imamo. Imate li djece, pitaju. Nasmijem se i dodam: u obje župe imamo djece manje nego što je moj otac sam imao, jer nas je braće i sestara 10, veli župnik te ističe kao zanimljivost da i ovo što ima djece i mladih, iz tzv. mješovitih su brakova. Područnu osnovnu školu pohađa dvoje učenika iz župe te petero iz susjedne župe Gornja Tramošnica, što najzornije pokazuje kakva je budućnost i perspektiva ovog kraja, osobito ako se ima u vidu da je starosni prosjek župljana preko 60 godina.

Više mlijeka prospe, nego proda

Reklo bi se da je Daytonski sporazum Donju Tramošnicu ne samo pripisao većinskom srpskom entitetu, nego i potpuno otpisao. I ne samo nju, nego i cijelu Posavinu, kako navodi tadašnji župnik fra Marijan Oršolić u monografiji o župi Donja Tramošnica.

d tramosnica

– Entitetske vlasti su sredstva dobivena od međunarodne zajednice za povratak prognanih, odnosno iseljenih zbog rata, usmjeravale za naseljavanje onih koji nikad tu nisu živjeli, ali pripadaju naciji koja je zauzela te prostore, navodi župnik Puškarić. Aplicirao je projektima i za sredstva koja dodjeljuje Vlada Republike Hrvatske. Jedanput je dobio oko 10 000 KM, a poslije toga godinama niti odgovora.

– U odnosu na ostale krajeve u BiH, Posavina je najviše zanemarena što se tiče donacija hrvatske Vlade. Pravio sam usporedbu jedne godine, recimo u Hercegovini jedan kraj kao Široki Brijeg dobije više sredstava nego sve župe i svi ovi krajevi u Posavini. To je toliko očito i mislim da nije u redu, zaključuje fra Jozo i dodaje da je povratak ovdje već dugo svršen postupak:

– U prvih 10 godina ako se ne vrati do 25 %, a prošlo je više od 20 godina, to je svršena stvar. Povratak se u većem broju nije dogodio, a rekao bih i da je sprječavan. Indirektno se i danas više radi na tome da se ljudi ne vraćaju. I to nije samo tamo gdje su Hrvati protjerani, kao ovdje u većem dijelu Posavine, nego i gdje su muslimani protjerani, pa su po povratku postali manjina. Isti je taj omjer poštenja odnosno nepoštenja u politici.

Jedan od prvih povratnika u Donju Tramošnicu, Đuro Ivić (55), član Župnog ekonomskog i pastoralnog vijeća te povjerenik Mjesne zajednice, sličnog je razmišljanja:

– Političari su najviše krivi, podjednako i oni iz Hrvatske i ovi iz BiH. Svi oni rade za svoje interese, kratko priopćava. Inače, Đuro je na glasu kao tramošnjički farmer, jer je među prvima po povratku dobio kravu, a danas othranjuje treću. Kaže da više mlijeka prospe, nego što proda, ali budući da se razumije u mnoge poslove, zbog čega ga župnik naziva katicom za sve, opstaje na rodnoj grudi. Nije veliki optimista kad je riječ o povratku, pa veli: – Onaj tko se htio vratiti, vratio se. Jedino ih kriza može potjerati kući. Nezahvalno je davati prognoze, samo Bog zna što će biti. Nada umire zadnja, premda je utanjila.

Ne piju tablete, ne 'odaju „po doktorima”

Na području župe slabo itko privređuje, a da može živjeti od toga. Dvije-tri obitelji imaju kravu, pokoju kozu, svinje, kokoši.

– Ova župana crkva i ljudi u biti žive od onih koji su vani. Znači, živi se od deviza, pojašnjava fra Jozo i nastavlja:

– Vratili su se oni koji su dobili mirovinu u inozemstvu. Očekujem da će takvih biti još više, što će biti jedan način produženja župe. Na tome temeljim svoju nadu i uvijek sam poticao neka obnove ruševine, jer to može značiti da će sutra netko doći, možda netko od njihove djece.

Nakon 10 godina izbjeglištva u Gradištu, 2001. godine vratili su se i Luja (73) i Luka Jurkić (76), također članovi župnih vijeća. Premda su im djeca, njih šestero u Gradištu kupili kuću 1995., povratak je za njih bio neupitan. Prvu godinu proveli su bez struje. Kuću su obnovili vlastitim sredstvima i donacijama iz humanitarnih organizacija. Nikad se nisu pokajali.

– Kako se ne bi' vratio ovdje gdje sam se rodio i nik'o?! Ja sam tamo bio izbjeglica i uvijek su nas iz Bosne tako i gledali. Malo su se djeca bunila, ali sad i oni vole doći više ovdje nego u Gradište, jer tamo to nije moje, govori Luka, a Luja se osmjehuje i potvrdno klima glavom te pokazuje snimke proslave njihovog zlatnog pira 2013., u dvorištu ispunjenom raspjevanom i razigranom rodbinom i prijateljima. Luja veli da je prava svadba bila, a Luka uzima violinu i šargiju, koju je s 10 godina počeo svirati i gledajući u suprugu dodaje: da nisam svir'o, ne bi' ni naš'o svoju ljepoticu.

Vitalnost naprosto zrači iz ovih ljudi koji su dočekali 13 unuka i jednu praunuku, a otkako su se vratili niti piju tablete, niti posjećuju doktora. Njihovu zadovoljstvu pridonosi i rad oko kuće i okućnice, premda bi se, kako kaže Luka vjerojatno moglo živjeti od mirovine koju je zaradio u Njemačkoj još prije rata. Drže svinje, koze, tove piliće, odlaze u šumu po drva, i nitko im ne pomaže, ponosno ističe ovaj sedamdesetogodišnjak.

– Za naš patron sv. Ivu, svake godine jare ispečemo. I ove godine smo obećali župniku. Za Božić odnesemo pečenice, a podijelimo i svijetu kojem je potrebno.

Na uskrsno jutro, poslije mise, obično se u crk¬venom dvorištu priredi natjecanje u tucanju jajima, koje se poslije proširi i na kućna dvorišta. Luja ne skriva da i sama to voli i da sudjeluje u ovom tradicionalnom običaju, a za djecu i unuke voskom oboji na stotine jaja i uvijek probere ona najtvrđa.

Izvor: Svjetlo riječi, autor Rafaela Obučić

Garevac

garevacka-zastava
  Garevac moj zavičaj

Burića štala

burica-stala
 
Mjesto strave i užasa

Župa Garevac

garevacka-crkva
Mjesto molitve i opraštanja

MZ GAREVAC

logo mz
Sve o MZ Garevac

NK Mladost

nk-mladost
Mladost sa zelenog travnjaka