Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Uto08202019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Evo jedne životne priče koja me jako ganula

molitvene ruke

U knjizi „Besser leben“ (Bolje živjeti) autora O.G. Mandino, pronašao sam priču o Albertu i Albrechtu Düreru, koja me jako ganula. U 15. stoljeću u jednom malom seocetu u blizini Nürnberga  živjela je jedna obitelj s 18 djece. Osamnaestero!

Otac, po zvanju zlatar, radio je dnevno gotovo po osamnaest sati, kako bi mogao donijeti nešto za jesti svojoj velikoj obitelji. Budući da je plaća koju je zarađivao svojim zanatom bila nedovoljna, prihvaćao se svakog posla, pa bio on ne znam kako težak.

Unatoč ovim neizdrživim uvjetima dvoje njegove djece imalo je zajednički san: Albert i Albrecht težili su umjetničkim sklonostima, ali im je bilo jasno da njihov otac nikad ne bi imao dovoljno novca makar i za jednog od njih da bi platio studij na Akademiji u Nürnbergu.
Ležeći tako noćima obojica braće u svojim krevetima koje su morali dijeliti s ostalom braćom i sestrama, često su diksutirali o svojim planovima. Napokon su napravili jedan sporazum: Bacit će novčić u zrak, i tko izgubi taj mora ići raditi u rudnik kako bi drugog brata uzdržavao koji bi trebao studirati na Akademiji. I kada pobjednik kod ovog bacanja novčića u zrak nakon 4 godine završi svoj studij, trebao bi drugog uzdržavati na taj način što će ili prodavati svoje umjetnine, ili, ako bude bilo potrebno, isto raditi u rudniku.

I tako, jednog nedjeljnog jutra, netom poslije mise, baciše dakle novčić u zrak. Albrecht Dürer pobijedi i uputi se za Nürnberg. Albert se prihvati opasnog posla u rudniku i uzdržavaše sljedeće četiri godine svoga brata na studiju. Albrechtovi radovi su ubrzo na Akademiji polučili veliko zanimanje. Njegovi crteži, drvorezi i uljne slike su nadvisivali čak i radove većine njegovih profesora, i prije nego što je završio svoj studij, zarađivao je ogromne svote novca prodajom svojih djela u akcijske kuće.

Kad se mladi umjetnik vratio u svoje selo, obitelj Dürer je napravila veliku gozbu, kako bi proslavili Albrechtov trijumfalni povratak. Nakon što je društvo pri najboljem raspoloženju uz pjesmu i glazbu, Albrecht se podiže sa svojeg počasnog mjesta na kraju stola, kako bi se obratio svome dragom bratu, koji je godinama podnosio žrtvu za ispunjenje Albrechtovog životnog sna. U nastavku mu reče: " A sada, Alberte, moj blagoslovljeni brate, si ti na redu. Sad možeš poći u Nürnberg kako bi ti svoj san ispunio. Ja ću se brinuti za tebe!" Sve se glave istovremeno okrenuše u napetom očekivanju prema drugom kraju stola, gdje je Albert sjedio. Suze mu potekoše niz lice, drmao je glavom i samo ponavljao: "Ne...ne..ne..."

Napokon se i Albert pridiže i obrisa si suze s očiju. Pustio je pogled da klizi preko lica koje je volio uzduž stola, i prinese svoje ruke desnoj strani lica i tiho reče: "Ne, brate moj! Ne mogu ja ići za Nürnebrg. Prekasno je za mene. Pogledaj sam što je 4 godine rada u rudniku učinilo od mojih ruku! Svaka koščica mojih prstiju je bila najmanje jednom slomljena, a  u posljednje vrijeme muči mi upala zglobova moje desne ruke tako jako, da nisam u stanju niti  čašu podići kako bih s vama nazdravio, a da i ne govorim  o tome da bih s kistom ili perom slikao po platnu,  po drvetu rezbario ili na pergameni crtao. Ne, brate moj...za mene je prekasno."

Nakon toga prošlo je 450 godina. Majstorski portreti Albrechta Dürera, crteži perom, akvareli, crteži ugljenom, drvorezi i bakrorezi vise u svakom većem muzeju svijeta, ali najvjerojatnije poznajete, kao i većina ostalih, samo jedno njegovo djelo, čak možda posjedujete  kopiju tog djela kod sebe doma ili na radnom mjestu.  

Jednog dana,s velikom pažnjom crtao je Albrecht napaćene i istrošene ruke svoga brata sa sklopljenim dlanovima i uvis ispruženim prstima. Umjetnik je ovim djelom htio izraziti spremnost na žrtvu svoga brata. Svoj crtež je jednostavno nazvao "ruke", ali ubrzo se cijelom svijetu svidjelo ovo djelo, i ljudi dadoše ovom jedinstvenom izrazu bratske ljubavi naziv: "Moleće ruke".
Kad budeš sljedeći puta vidio kopiju ovog djela, pomisli tada na ljubav ove dvojice braće. I prisjeti se toga, da nitko na ovome svijetu ne može bez nekog drugog sve postići što želi.

Tko je taj što upravo trenutno za tebe nešto čini? A što činiš ti za druge ljude?"

Slobodan prijevod s njemačkog i za GIP priredio, Mato Grgić