Garevački Internet portal ®

Informacije za sve generacije!

Čet11212019

Last updateUto, 10 Ruj 2024 7pm

Nik Vujičić - čudo od čovjeka

nik vujcic

Evo, pred vama je kratka dirljiva autobiografija čovjeka rođenog bez ruku i nogu koja će, siguran sam promijeniti vaš život!! Nevjerojatna priča koja će vas dirnuti i istinski nadahnuti da živite život bez ograničenja i stresa!

Dragi prijatelji!

Naš glavni junak Nik Vujičić u autobiografiji iskreno progovara o svim poteškoćama s kojima su se morali suočiti on i njegova obitelj, te kako je, unatoč svoj boli i poniženjima, uspio nadići svoj hendikep i ostvariti ne samo samostalan nego i ispunjen, usuđujem se reći veličanstven život. Na inspirativan način otkriva kako izgraditi samopouzdanje, kako vjerovati sam u sebe, kako naučiti vjerovati drugima, kako razvijati međusobno podržavajuće odnose, te kako skupiti snagu i „ustati“ bez obzira na okolnosti u kojima se čovjek nalazi.

Pustimo njega neka on sam govori: A njegov je život počenje ondje gdje bi život nas mnogih završio.

Zovem se Nick Vujičić (eng. Nicholas James Vujicic); i slavim Boga zbog načina na koji koristi moje svjedočanstvo, kako bi dodirnuo tisuće srdaca diljem svijeta. Rodio sam se 4. prosinca 1982. u Brizbejnu, Australiji kao prvo dijete srpskih iseljenika s rijetkim Tetra amelija poremećajem, bez udova i doktori nemaju nikakvo medicinsko objašnjenje za ovaj urođeni "defekt". Mojim roditeljima tijekom majčine trudnoće nisu bili spominjani nikakvi problemi s djetetom, zbog čega je šok bio još veći, kada su saznali da sam rođen bez ruku i nogu. Iako predani kršćani kada su shvatili da im djetešce nema udove nisu oduševljeno kliknuli ''aleluja'' ili ''slava Bogu'' nego su rekli ''maknite ga od nas''. Tada nisu mogli ni slutiti da će njihov sin nadahnuti milijune ljudi. Medicinska sestra Duška i pastor Boris Vujičić, porijeklom iz Srbije, nisu te 1982. godine od liječnika u Melbourneu dobili potpuno objašnjenje zašto je njihov prvorođenac bez ruku i nogu, pa su odgovore i snagu počeli tražiti od Boga.

– Mami su trebala četiri mjeseca da nađe mir u sebi, otac je u vjeri dobio puno odgovora, pa su oboje život posvetili meni, koliko je to bilo moguće, normalnom življenju, a imam mlađega brata i sestru, rođene bez ikakvih tjelesnih deformacija.

Unatoč svemu tome neizmjerno sam zahvalan Bogu što me roditelji nisu pobacili te što se nisam ubio kada sam se borio sa crnim mislima o samoubojstvu.

Dok sam bio dijete, nisu mi davali šanse za život, osim u nekakvoj instituciji. Snagom volje pokazao sam cijelom svijetu da ne mora tako biti. Jedina ograničenja koja postoje, očito su samo u našim glavama.  

Zamislite da ste rođeni bez ruku.

-          Bez mogućnosti da njima zagrlite nekoga,

-          Bez šaka da osjetite dodir, ili njima držite nekog drugog za ruku.

-          Ili, zamislite da ste rođeni bez nogu?

-          Bez mogućnosti da igrate, šetate, trčite, ili čak da stojite na svoje dvije noge.

-          A sada spojite te dvije pretpostavke u jednu… bez ruku i bez nogu.

-          Što biste uradili? Kako bi to uticalo na vaš svakodnevni život?
U djetinjstvu sam se susretao s brojnim problemima. Prvobitni šok zbog novonastalih okolnosti, porodica je zamijenila velikom upornošću, podrškom i jakom voljom da se što prije integriram u svakodnevne životne tokove i danas sam obavljam sve radnje kao i svaka druga osoba koja ima udove.

Kako bi se lakše uklopio među svoje vršnjake dobio sam umjetne udove, no uskoro sam shvatio da su mi preteški, te da se s njim vrlo teško krećem, zato sam ih odbacio.Duboka depresija zbog nedostataka kojih sam sve više postajao svjestan, kao i vršnjačko nasilje kojem sam bio izložen, doveli su me do toga da sam u 10. godini pokušao samoubistvo, utopiti se u kadi jer sam htio prekinuti svoju bol', Srećom, neuspješno. Shvatio sam da time ipak neće ništa riješiti, osim što će obitelji nanijeti bol.

Prihvaćanje sebe ovakav kakav jesam, bio je moj prvi korak prema ljepšoj strani života.

Kako su prolazile godine naučio sam kako se nositi sa svojim invaliditetom, te sam snagom volje naučio raditi neke svakodnevne stvari kao što je pranje zubi, tipkanje na računalu i slično. Sad, plivam, igram golf, vozim skateboard., završio sam dva fakulteta. Shvatio sam kako svojim primjerom mogu pomoći i drugima, zato idem po svijetu i propovijedam.

Braćo, smatrajte pravom radošću, kad god se nađete pred iskušenjima. Znamo da Bog u svim stvarima čini ono što je najbolje za one koji Ga vole. Ta misao je zaživjela u mojem srcu i usmjerila me prema trenutku u kojem sam shvatio da se loše stvari u našem životu ne događaju zbog sreće, prilike ili slučajnosti. Sada uviđam da se Bog proslavlja tako što me koristi ovakvog kakav jesam i na načine na koje se drugi ne mogu koristiti.

Odrastajući i privikavajući se na osobne mogućnosti shvatio sam da moja dostignuća inspiriraju mnoge ljude. Međutim, što se zapravo desilo i što je to što je uticalo da sa sedamnaest godina shvatim da je moj životni poziv da budem javni govornik i da držim predavanja ROĐEN BEZ RUKU I NOGU. Krenuo sam za vedrim životnim ciljem kako bi uticao na svijet. Moja žarka želja za širenjem nade sa jedne strane svijeta na drugi je zarazna. Iako suočen sa mnogobrojnim izazovima i preprekama, ja vjerujem da mi je Bog dao snagu da nadvladam ono što bi drugi nazvali nemogućim.

Nakon promjene zakona u Australiji, po kome su i osobe sa invaliditetom mogle da pohađaju standardnu nastavu u školama, postao sam jedan od prvih primjera koji su se upisali na fakultet..
Danas imam 30 godina.  

-         dovršio sam studij ekonomije u području financijskog planiranja i računovodstva i živim, život bez ograničenja!.

-         Također radim kao motivacijski govornik i volim podijeliti svoje svjedočanstvo sa ljudima, kad god mi se za to pruži prilika.

-         Osmislio sam govore kojima se obraćam učenicima, kako bih ohrabrio tinejđere u njihovim trenutačnim problemima i izazovima.

-         Radim kao motivacijski govornik dijeleći svoje svjedočanstvo s ljudima koji sumnjaju u vlastite sposobnosti.

-         Utemeljio sam nekoliko škola za djecu u nerazvijenim zemljama, gradim sirotišta, pomogao sam nebrojenim mladima koji su se borili s mislima o samoubojstvu...

-         Sa sedamnaest sam godina osnovao neprofitnu organizaciju Life Without Limbs (Život bez ekstremiteta). Još i danas sam njezin Predsjednik.

-         Imam tvrtku za trgovanje nekretninama i dionicama te poduzeće za motivacijske govore, izdajem DVD-e i knjige,

-         snima filmove..

-         2005. godine sam nominiran za nagradu „Mladi Australijanac godine“.

-         Trenutno živim i radim u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kaliforniji.

-         Prije 13 godina igrao sam nogomet i ozlijedio stopalo i svoja dva jedina prsta. Tri tjedna ga nisam mogao koristiti ni za što. A služi mi za mnogo stvari. I tada sam bio Bogu zahvalan što ga imam – iako sam tisuće puta tražio od Boga odgovore na pitanje zašto nemam ruke i noge

-         želim se približiti mladima i stavljam se na raspolaganje Bogu za sve što želi od mene. On me vodi, ja Ga slijedim.

Imam mnogo snova i ciljeva koje želim postići u životu.

S 19 godina počeo sam održavati motivacijske seminare koji su mnogima promijenili živote i naučiti ih kako se nositi s teškoćama koje su ih zadesile u životu. Često se i sam šalim na račun svog invaliditeta kako bi pokazao da je život mnogo više od onoga što je vidljivo golim okom.

-         Želim postati najbolji svjedok Božje ljubavi i nade,

-         želim postati međunarodni inspiracijski govornik i djelovati kako u kršćanskim, tako i u ne-kršćanskim okruženjima.

-         Želio bih postati materijalno neovisan, kroz investicije u nekretnine.

-         želio bih intervju u Oprah Showu kako bih mogao sa svima podijeliti svoju priču.

-         Jedan od mojih snova je napisati nekoliko bestselera, a nadam se da ću do kraja godine dovršiti prvog od njih pod naslovom "Bez ruku, bez nogu, bez briga".

-         Dakle, iako sam rođen bez obje ruke i obje noge, zbog rijetkog poremećaja nazvanog sindrom tetra-amelia, to me nije spriječilo da dosad govorim pred više od 4,5 milijuna ljudi u 44 zemlje, sad uključujući i Hrvatsku, pružajući nadu u mnogobrojnim školama, crkvama, zatvorima, sirotištima, bolnicama, stadionima, domovima za osobe sa invaliditetom, ma svima za koje smatram da im je potrebna moja pomoć.

Unatoč hendikepu visoko sam obrazovan: imam dva fakulteta, bavim se sportom, pišem knjige. Imam jedno stopalo i na njemu jedan prst uz pomoć kojeg pišem. Vlastitim trudom i radom uspio sam steći svjetsku slavu i obogatiti se. Početkom godine oženio sam ljepoticu Kanae Mijaharo koja će uskoro postati majka našega djeteta.

Predivno je kod snage Božje to što, ako želimo učiniti nešto za Boga, umjesto da se fokusiramo na svoje sposobnosti, koncentriramo se na našu spremnost za ono što znamo da je Bog u nama i da ne možemo učiniti ništa bez Njega. Kad se jednom stavimo na raspolaganje za Božja djela, tada se oslanjamo na Božje sposobnosti.

'Nisam mislio da ću se ikada vjenčati. A ako se i vjenčam, nikada neću moći držati ruku svoje žene. Kako onda izliječiti slomljeno srce. Ipak ove godine u veljači sam se oženio. Očekujemo dijete, čekamo sina. Moja supruga je trudna 20 tjedana. Trebala bi roditi u veljači sljedeće godine. Ako Bog da'. Hrvatska je 44 zemlja koju sam posjetio ovih dana. I to nakon Vojvodine, odakle su moji roditelji koji sada žive u Australiji.

'Ja sam hrvatski naučio od svoje bake i djeda kada sam imao šest godina. Razumijem malo, ali ne govorim jako dobro', rekao je Vujičić.

U Zagrebu na pozornici se nakon glazbenih nastupa pojavio 23.09. nešto iza 19 sati i 45 minuta i dočekan je ovacijama, a publiku je pozdravio na hrvatskom jeziku. Na pozornici mu se pridružio hrvatski nogometni reprezentativac Joe Šimunić i poklonio mu dres hrvatske nogometne reprezentacije.

Vujičić je poručio da je svaki čovjek, bez obzira na određene hendikepe, normalna osoba i da može doseći ispunjenje života i sreću kao i svatko drugi. Seminar je završio zajedničkom molitvom na hrvatskom jeziku. Na oproštaju publiku je pozdravio sa 'volim vas puno' i zahvalio na posjeti.

Život bez ruku i nogu mnogima je nezamisliv, no upravo takav život koji već trideset godina živi Nick Vujičić, doista pokazuje da je i nemoguće, moguće. Iako je rođen bez ruku i nogu, to ga u životu nije omelo, štoviše, pokazao je i drugima da život itekako ima smisla. 30-godišnje čudo od čovjeka, kako ga mnogi nazivaju.

'Kada je život težak, i dalje možemo biti zahvalni za neke stvari. Imam svoje malo stopalo ovdje i ono mi omogućuje da vozim kolica, pišem, tipkam i mogu napisati 23 riječi u minuti na računalu. Svojim stopalom mogu se pokretati i pomaže mi mnogo. Moji roditelji uvijek kažu, Nick, u životu uvijek imaš izbor, možeš biti ljutiti zbog toga što nemaš ili zahvalan zbog onog što imaš'. Nick je danas pun života, entuzijazma i nade koju želi podijeliti s drugima.

O tome što ga je izdiglo iz ponora i učinilo jednim od najsnažnijih motivacijskih govornika na svijetu, Nick Vujičić ispričao je u ekskluzivnom razgovoru za “Večernji list”, uoči njegova prvog posjeta Hrvatskoj: u nedjelju 23. rujna nastupa u zagrebačkom Domu sportova.
Njegova životna priča dosad je nadahnula milijune ljudi u 43 države diljem svijeta. Ovaj Australac, odnedavno s kalifornijskom adresom, predsjedava međunarodnom neprofitnom udrugom “Život bez udova“.
I zato svakoga dana, umjesto da tuguje za onim što nema, zahvaljuje na onome što ima. Zapravo, nije najpreciznije reći da Nick nema noge: ima mali ekstremitet iz kojeg izviruju dva nožna prsta. Dovoljno da s njima, kaže Nick, napravi znak “peace”. Mir.

Uskoro stižete u Hrvatsku, po prvi put. Koliko poznajete našu zemlju i što očekujete od svog nastupa?

U gimnaziji, jedan od mojih najboljih prijatelja bio je Hrvat. Bile su nam dobro poznate sve podjele između dva naroda, ali nas dvojica nikad nismo dopustili da to limitira naše prijateljstvo. Znam da je Hrvatska predivna zemlja i zaista mi je žao što ću u rujnu samo ući i izaći iz nje, međutim, planiram se vratiti na Jadran sa suprugom na dugi odmor uzduž vaše obale. Do mene stižu informacije da su Hrvati vrlo uzbuđeni zbog mog dolaska, što me uistinu raduje.

Možete li nam ispričati o vašem podrijetlu?

Moja je majka stigla u Australiju u ranim 60-ima, a otac koncem 60-ih kako bi, tada još djeca, otpočeli novi život sa svojim roditeljima. Naime, moji djedovi i bake bili su progonjeni kršćani u bivšoj Jugoslaviji pa su procijenili da je bijeg najmudrija opcija. Sreli su se godinama kasnije u Melbourneu, gradu u kojem su zastupljene brojne etničke skupine.

Kako su se ponijeli tijekom vašeg rođenja i jeste li s godinama osjećali njihovu potporu?

Uvijek sam imao ljubav svojih roditelja. Prirodno je da su u rađaonici doživjeli šok i da su prvo vrijeme živjeli s pomiješanim emocijama zbog tako jedinstvene i zastrašujuće situacije u kojoj su se našli. Majci su trebala četiri mjeseca da prihvati moj invaliditet, da u sebi pronađe mir. Otac je u vjeri dobio puno odgovora, pa su oboje život posvetili mome, koliko je to bilo moguće, normalnom življenju. Cijelo djetinjstvo, obitelj je bila stup moje snage kroz teška vremena.

No, kako je vašu različitost prihvatila okolina?

Kao dijete pamtim mnogo neželjene pažnje i moje pokušaje da se skrijem u školskom vrtu kako bih izbjegao podsmijeh, uvrede i zadirkivanje. Međutim, roditelji su me naučili da svugdje zasijem sjeme nade što mi je dalo snage u najtežim trenucima.

No, sve je to zbog nečeg vrijedilo. Godinama sam čekao da se dogodi čudo, sada putujem svijetom i činim čuda ljudima. Bio sam jedan od prvih studenta s posebnim potrebama koji je pohađao “normalnu” školu i služio kao primjer drugim osobama s invaliditetom.

Na kakve ste reakcije nailazili u svojoj okolini?

Zapravo, na zbunjenost jer mnogima nije bilo jasno kako se netko poput mene može tako radosno smijati.

Odrastajući pokraj “zdravih” ljudi, jeste li ikad osjetili zavist?

Dok sam bio dijete, bilo je teško ne biti ljubomoran na sve one koji trče i igraju se na način na koji ja nisam mogao. Ali roditelji su me uvijek učili da se fokusiram na ono što imam umjesto na ono što nemam. Želio bih napisati knjigu o vršnjačkom nasilju koje je eskaliralo na zastrašujućoj razini destrukcije u svim kulturama.

Nekoliko ste si puta pokušali oduzeti život. Iz kojeg ste razloga, naposljetku, odlučili živjeti?

Kada mi je bilo deset godina pokušao sam samoubojstvo utapljanjem u kadi, skliznuvši ispod površine. Pa onda još jednom, na isti način, osjećajući kako voda istiskuje zrak u plućima. Kad sam treći put pokušao isto, ispred očiju mi je preletjela slika majke i oca koji plaču na mom grobu jer si ne mogu oprostiti što za mene nisu mogli učiniti više. Ostavio bih roditelje u boli koja nikad ne prestaje, a to nisu zaslužili. I zato sam odlučio ostati ovdje. Zahvalan sam što sam živ, iako nisam mislio da će moj život biti vrijedan življenja. Nikad ne znaš što sve Bog može s tvojim slomljenim dijelovima dok mu svoje slomljene dijelove ne predaš.

Kako ste susreli Boga?

Prvih godina, osjećao sam da mi duguje objašnjenje zašto sam rođen ovakav. Bilo je teško pjevati mu pjesme znajući da sutra moram u školu gdje će mi govoriti da sam ružan i da sam “alien”. Onda sam počeo vjerovati da mi je dao da ovako živim kako bi mi jednog dana vratio udove i tako pokazao svijetu da je On stvaran, da mu je stalo i da može činiti čuda. Sad znam da je sa mnom imao druge planove, da postanem govornik istine i nade. Bilo je to u 15. godini, otkada sam Bogu predao svoj život i od Njega prestao tražiti odgovor na pitanje zašto me učinio ovakvim.

Kako ste i kada počeli putovati svijetom i držati motivacijske govore?

Kada mi je bilo 19 godina. U gimnaziji sam prijateljevao s kapelanom, koji mi je pružio priliku da govorim sedam minuta ispred 300 studenata. Već nakon tri minute polovica djevojaka je plakalo, jedna je glasno jecala. Prišla je, zagrlila me i šapnula: “Nitko mi nikada nije rekao da sam lijepa, nitko mi nikada nije rekao da sam voljena”. To je iskustvo snažno promijenilo moj život, tada sam shvatio da sam rođen da budem govornik. I da će, ako jednog dana budem milijarder, pogled na neku djevojku kojoj sam promijenio život biti za mene važnijeg od svog novca na svijetu.

Otada sam gostovao u 43 države, u nekima i osamnaest puta. Održao sam 1500 motivacijskih govora, sudjelovao na pet nacionalnih kongresa i susreo sedam bivših predsjednika i premijera.

Što to govorite ljudima koji vas slušaju i tko je vaša publika?

Moja je publika svatko tko želi čuti nadahnjujuće riječi i priču o tome kako sam promijenio svoj život bez udova u život bez limita. Trudim se ljudima prenijeti poruku, bilo da im se obraćam u parlamentu, sirotištu, crkvi ili na konferenciji. Da je samo jedan čovjek odustao od suicida jer ga je taknula moja priča, vrijedilo je.

Kakve uspomene nosite iz susreta sa zatvorenicima, koje ste također obilazili?

Bilo je to kul iskustvo. Pamtim kako mi je momak koji služi doživotnu kaznu i pritom umire od AIDS-a rekao da kažem svima da je prava sloboda u Isusu jer je on, iza rešetaka, slobodniji nego mnogi izvan zatvorskih zidina.

S obzirom da ste osoba s posebnim potrebama, kako obavljate svakodnevne radnje?

Posljednjih godina imam profesionalnu pomoć, no kad sam bio mlađi naučio sam ujutro se spremiti sam, bez ičije pomoći.

Kako ste susreli prelijepu Kanae Miyahara, svoju današnju suprugu, s kojom ste se vjenčali početkom prošle godine?

Tu priču ispričao sam u svojoj novoj knjizi “Unstoppable - nezaustavlji”, ali susreli smo se na jednom seminaru kojem je prisustvovalo samo 16 ljudi. Naš zajednički prijatelj silno je želio povezati me s njezinom sestrom, ali ja nisam znao koja je koja. Međutim, Kanae i ja pogledali smo se u oči i to je bio početak.

Vaša misija s tim je susretom zasigurno dobila novi smisao.

Svakako, moja je misija upoznavati i voljeti Boga svakoga dana, te upoznavati i voljeti moju suprugu sve više. Voljeti ljude i dati im do znanja da u životu postoji toliko više od onoga što je vidljivo oku.

Slušajući vaše riječi, teško se oteti dojmu da je vaša invalidnost na neki način i blagoslov. Slažete li se?

Mogu reći da mi Bog nije dao bol. Ono što je Vrag pokušao okrenuti na zlo, Bog je okrenuo na dobro.

Što će Hrvati, koje ćete uskoro posjetiti u Zagrebu i Rijeci, imati prilike čuti od vas?

Želio bih da Hrvati znaju da ih Bog voli i da ima plan za njihove živote. Da čak i onda kad ih silan teret dovede pred zid, da će ih voditi Njegova milost.

– Dobra večer – progovorio je Nick Vujičić i zatresao dvoranu Doma sportova pljeskom zabezeknute publike.

A njegov je život počeo ondje gdje bi život mnogih završio.

Dijeli sreću s drugima
Danas je daleko od takvih situacija, u okrilju vjere u Boga i uvjerenja da mu je On dao posebnu zadaću, Nick je sretan i svoju sreću dijeli s drugima, osobito mladima diljem svijeta. On pliva, skače u vodu, surfa na valovima, igra golf, nogomet, piše na računalu 45 riječi u minuti, pere zube, češlja se... A ima samo dva prsta lijeve noge, koja su presudna za njegovo kretanje. Rado ih pokazuje publici, za cijelog se nastupa krećući i skakućući po stolu na koji je postavljen. On je zamalo pa samostalan, manje ovisan o tuđoj brizi od mnogih ljudi koji imaju i ruke i noge.

– Smiješno je koliko su ljudi iznenađeni što sam toliko veseo – kaže nam, a onda prepričava neke od šala i nepodopština. Dok se vozi na suvozačkom sjedalu, za stajanja pred semaforima, promatračima iz automobila pokraj njegova, koji vide samo njegovu glavu, priredi predstavu: okrene se za puni krug pa oni zaprepašteni daju gas i odjure. Dvoranom se prolama smijeh dok o tome priča, a kada tako uspostavi kontakt, postaje ozbiljan i uskoro se na mnogim licima pojavljuju suze.

– Vječito se pitajući kakav to plan za mene ima Bog, bez ruku i nogu išao sam korak po korak, svaki uspjeh rađao je volju za novim. Treba shvatiti da nada umire zadnja, da nije važno kako izgledaš i za što si uskraćen. Može li itko zamisliti kako sam bio šikaniran u školi, na ulici, koliko je snage trebalo u trenucima samoće da kažeš – idem dalje? I sada kažem da ono što sam postigao ne bih uspio da sam imao ruke i noge – govori nam Nick Vujičić, objašnjavajući kako je njegova invalidnost za nj postala blagoslov.

Svjedočenje o životu
Čovjek koji je izašao iz pakla nemoći, ovisnosti o drugima, dvojbi o smislu življenja, danas luta svijetom i – pomaže drugima. Dok oni strepe hoće li pasti sa stola, on traži da više cijene život svi koji nisu zadovoljni svojim izgledom, koji su ostali bez posla, bolesni, oni kojima su propali poslovi, a ponajviše mladi koji su tek kročili u život.

– Braćo, smatrajte pravom radošću kad god se nađete pred iskušenjima. Znamo da Bog u svim stvarima čini ono što je najbolje za one koji ga vole. Ta je misao zaživjela u mojem srcu i usmjerila me prema trenutku u kojem sam shvatio da se loše stvari u našem životu ne događaju zbog sreće, prilike ili slučajnosti. Sada uviđam da se Bog proslavlja tako što me koristi ovakvog kakav jesam i na načine na koje se drugi ne mogu koristiti – poručio je Nick svima koji su ga slušali.

Vjernici ili ne, iz dvorane su zamalo svi izašli bez riječi. Bili su tu ponajviše tinejdžeri, mlade obitelji, mnogi s malom djecom, ništa manje sredovječnih i samo nekoliko invalidnih osoba u kolicima.

U njihovu uhu još su bile Nickove riječi i svjedočenja o životu i življenju, koje je taj brodolomnik života u današnjem vremenu priličnom obliku showa ponudio kao poticaj traženju smisla svega što se događa. Samo poneki trenuci za njegova dvosatnog nastupa, odlutali su mu pogled i naborano lice, dozivali su primisli o upitnosti i stvarnoj slici sreće tog duboko duhovnog zabavljača, drukčijeg od drugih.

Kao propovjednik i motivacijski govornik ljudima diljem svijeta prenosi svoju glavnu poruku utkanu i u ovu knjigu - najvažniji cilj svakog čovjeka je pronaći svrhu života usprkos svim poteškoćama ili izazovima. U knjizi je to sročio ovako: „Vjerujem da život nema ograničenja! Želim da i vi to osjetite bez obzira na izazove pred kojima se trenutačno nalazite. Prije nego što krenete sa mnom na ovo putovanje, zamolit ću vas da osvijestite koja ste sve ograničenja nametnuli sebi u svome životu. A sada razmislite o tome kako bi bilo živjeti bez svih tih ograničenja. Kako bi život izgledao kad bi sve bilo moguće?"

Nick danas milijunima svjedoči o Nadi i Životu kojeg je pronašao u Kristu. Za sve se zahvaljuje Isusu Kristu. Kamo god ide, unosi promjenu u živote ljudi. Najviše voli govoriti mladima i to o nadi i vjeri koju svaki čovjek može imati, bez obzira na okolnosti u kojima se trenutno nalazi.
Utemeljio je nekoliko škola za djecu u nerazvijenim zemljama, gradi sirotišta, pomogao je nebrojenim mladima koji su se borili sa mislima o samoubojstvu.

Danas, kao tridesetogodišnjak, ovaj mladić je postigao više no što ljudi postignu čitavog svog života. U siječnju 2007. Nick je učinio velik korak preseljenjem iz Brisbanea u Australiji u Kaliforniju gdje je predsjednik međunarodne neprofitne organizacije „Život bez udova“ te ima svoju tvrtku za motivacijske govore „Sve je u stavu“.

Nick Vujičić oduševio Hrvate: Kada vam Bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog!
Sinoć je Nick Vujičić nastupio pred prepunom dvoranom Doma sportova u Zagrebu

Čim je došao na pozornicu Nick je šalom nasmijao publiku. 'Da vas sve zagrlim, ruke bi mi otpale', našalio se Nick. 'Prema Guinnesovoj knjizi rekorda ja sam čovjek koji je zagrlio najviše ljudi', dodao je.Iako tijekom motivacijskih govora priča engleskim jezikom, prisutnima se obratio i na hrvatskom. Ispričao je kako je naš jezik naučio od bake i djeda te je rekao: ' Volim vas!'

'Ljudi se mogu držati za ruke, ali ne i za srce. Ne trebaju vam ruke da biste se držali za srca', savjetovao je ovaj motivacijski govornik.. 'Kada vam Bog ne da čudo, vi možete biti čudo za nekog drugog', poručio je Nick.

Nikada nemojte odustati od Boga, jer Bog nikada neće odustati od vas, vaše obitelji, od Hrvatske. Bog voli Hrvatsku, voli svaku naciju', rekao je Nick.

'Treba biti zahvalan. Teško je:

-         Očevima, ne čekajte da vam se sin zaposli prije nego mu kažete da ste ponosni na njega, da ga volite, da vjerujte u njega.

-         Tinejdžeri, svaki roditelj čini pogreške. Učite od njihovih grešaka kako biste znali što ne činiti sa svojom djecom... ', zaključio je Nick te poručio da će se vratiti u Hrvatsku.

Nadam se da je sve ovo dovoljan razlog da i ja i ti promijenimo svoje mišljenje o sebi, Bogu i bližnjemu! Ukucaj u svoj Internet „nik vujicic“ i pogledaj filmove koje preko njega govore o životu svakoga od nas. Iako niti jedan njegov film neće dobiti oskara, siguran sam da su više pomogli ljudima nego svi nagrađeno filmovi do sada zajedno!

Bog Nika blagoslovio, a nas neka ne zaboravi

Priredio vlč.Pavo Brajinović